Seksualnost na filmu: Kako su postali i opstali ženski erotski modeli?

Čak i kada ga nisu doživljavali umjetnički bitnim, taj je medij uvijek izazivao pozornost i često šokirao.

Vrlo je brzo postalo jasno da ima mogućnost intenzivnijeg i jasnijeg prikaza prizora seksualne tematike od bilo kojeg drugog medija, prenosi portal bosonoga.com.

To je naravno dovelo do toga da su takve prikaze odmah počeli potiskivati i regulirati. Reakcije javnosti i kritike na prve prikaze izraza seksualnosti na filmu bile su žestoke, a jedan od filmova koji ih je posebno izazvao bio je “The Kiss” May Irwin i Johna Ricesa iz 1986. godine. Kritičar Chicago Tribunea bio je posebno zgrožen činjenicom da je taj poljubac prikazan u krupnom planu što je cijeli prizor učinilo još “više degutantnim“.

Film je, očekivano, i unatoč tome postigao veliki uspjeh te nagovijestio uspjeh koji će imati filmovi seksualne tematike, ali i prikaz sadržaja takve vrste u krupnom planu.

Kada govorimo o Americi i Hollywoodu, u predcenzorskoj fazi stvarateljima filma ruke su bile gotovo otvorene. U ranoj razvojnoj fazi filma tako su se u prikazu seksualnosti koristile situacije koje su na relativno prirodan način nametale potrebu da se prikažu takve scene poput onih u kupaonicama, budoarima, kabareima, a kasnije u povijesnim filmovima kroz nošenje minijaturnih kostima.

Situacija će se zakomplicirati 1931. pojavom Haysovog koda koji je donio velika ograničenja u prikazu filmskog sadržaja, pogotovo onog seksualne tematike. Kao najpopularniji masovni medij tada, film je imao moralnu obvezu. I dok je bez sumnje moć filma bila i ostala nevjerojatna, kao i njegov utjecaj na formiranje mišljenja, želja i ponašanja svaka cenzura i svako potiskivanje, pogotovo ono u umjetnosti, mora pronaći svoj put natrag na površinu ili u našem slučaju – ekran.

U nastavku donosimo pregled tipova ženskih erotskih modela koji su vladali Hollywoodom i oblikovali želje svojih gledatelja, od rane pa tik do post-haysovske faze filma. Iako seks simboli svog vremena pa tako i predstavnice određenih tendencija i tipova nečijih drugih želja, sve su to žene koje su na neki način uzburkale more u kojem su se našle. Iza ljepote i prodornog pogleda svake od njih, krije se strast, karakter, provokacija. A povrh svega, zanimljiva, životna i često iznenađujuća priča.

Od glumica i glumica iz razdoblja nijemog filma do danas, likovi ljepotica i ljepotana ne samo da utječu na erotski ideal velikog broja gledatelja, nego ga i modificiraju, a čak i stvaraju.

“Erotski ideal usvaja se zajedno s modom, reklamom, njega usvajaju široke mase gledatelja veliki broj muškaraca traži, pronalazi i voli samo taj tip žena ili tip koji mu je blizak, a mnoge žene čine sve da se tom tipu približe i to ne samo podešavanjem svog izgleda nego i ponašanja. Veliki sistemi reklame ne dozvoljavaju da se određeni model suviše stabilizira. U zenitu njegove slave oni već lansiraju novi model čime stalno održavaju dinamiku promjene modela i masovni interes za njega”, objašnjava Milan Ranković u svojoj knjizi “Seksualnost na filmu & pornografija”.

Idealizirani modeli prvo su bile žene, a onda muškarci. Prve ženske filmske zvijezde pripadale su tipu vamp žene koje je karakterizirala osebujna, tjelesna ljepota i “zla amoralnost“. To su bile žene koje su muškarce odvlačile od dosade i monotonosti bračnog života, koje su razarale njihove brakove i karaktere, ali im u zamjenu za to pružale nezapamćeno tjelesno zadovoljstvo. Zbog takve žene muškarci su bili spremni napustiti sve. Jedna od prvih i definitivno najpoznatijih takvih glumica i erotskih modela, bila je Theda Bara, “filmski simbol jedinstva erosa i thanatosa“.

Svoj put u mainstream film golotinja je počela pronalaziti s Annette Kellerman u “A Daughter of the Gods”, Griffithovom “Intolerance” te u filmovima Cecila B. DeMillea poput “Male and Female” i famoznom scenom skidanja Glorije Swanson.

Uz Thedu Baru, na drugoj strani klackalice ženskih erotskih modela stajao je tip žene koju je igrala američka ljubimica Mary Pickford, razigrana i dobrohotna plavuša koja je simbolizirala dobru ženu. Dvadesete su iznjedrile zvijezde poput it djevojke Clare Bow, Joan Crawford, a onda i neamerikanki poput Šveđanke Grete Garbo, Nijemice Marlene Dietrich i Poljakinje Pole Negri, koje su predstavljale neku egzotičnost i mističnu seksualnost.

Marlene Dietrich bila je itekako svjesna svoje seksualnosti, no nije je htjela podrediti nikakvoj modi. Ona je novi tip filmske zavodnice i to kao samosvjesna žena sa ponešto agresivnom i muškobanjastom ljepotom koja voli provocirati ustaljene filmske norme. U svom prvom američkom filmu, “Morocco”, koji je režirao njen dugogodišnji suradnik Josef von Sternberg, Dietrich se u jednoj sceni nalazi odjevena u muško odijelo i ljubi – drugu ženu.

O njenoj se seksualnosti dosta spekuliralo, kao i njenom prijateljstvu s vrlo specifičnom američkom ljubimicom, plavušom bujnih grudi i britkim jezikom, Mae West. Glumica je bila gotovo pa zaštitni znak pametnih i iskrenih seks komedija sve do negdje druge polovine tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je i nju dotaknula cenzura. Bila je itekako svjesna svog raskošnog izgleda i otvorenog diskurza (često je sama kreirala dijaloge u svojim filmovima), ali i konstruiranog tipa žene kojeg predstavlja – parodiju na femme fatale. Otvoreno je govorila o seksualnosti i zračila seksualnim nabojem te se poigravala sa dvostrukim standardima u tretmanu žene i muškaraca u tom području. Tako u filmu “She Done Him Wrong” (1933) upravo njen lik zavodi tada mladog Cary Granta, koji će u gotovo svim svojim kasnijim filmovima biti pokretač romantično seksualnih odnosa.

Za razliku od intelektualizirane seksualnosti Grete Garbo, osjetilno-tjelesnu komponentu seksualnosti predstavlja glumica poput Austrijanke Hedy Lamarr koju je MGM produkcijska kuća svojevremeno prozvala “najljepšom ženom na svijetu“. Lamarr je prije svoje američke karijere glumila u europskom filmu “Ecstasy” koji se navodi kao prvi film u kojem je prikazan ženski orgazam odnosno jasni efekti istog. No osim lijepog lica Hedy Lamarr imala je i inventivan um – osmislila je uređaj koji će revolucionizirati bežičnu komunikaciju i naposljetku omogućiti wi- fi.

Ipak, tek se nakon njene smrti počelo govoriti o proizvodima njenog uma – za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je patent osmislila zajedno sa skladateljem Georgeom Antheilom, Lamarr je bila najpoželjnjija žena na svijetu u glavi svakog vojnika. Od nje se očekivalo da svojim utjecajem i izgledom filmske zvijezde pomogne borbi u ratu – to je naizgled bilo njeno najjače oružje. No ne toliko javno eksponirana realnost bila je da je upravo dostignućem svog inventivnog uma dala doprinos američkoj mornarici, a onda i razvoju suvremene tehnologije pokazujući kako se ispod lijepog lica i itekako može nalaziti i lijepi um.

Kombinacija tijela i uma, ono na što Hollywood nije bio spreman, a što će itekako zasmetati i originalnu platinastu plavušu, Marilyn prije Marilyn, Amerikanku Jean Harlow. Debitirala je u filmu Howarda Hughesa “Hell's Angels” (1930), no njen je uspjeh, iako vijeka kratkog kao i njen život (umrla je od zatajenja bubrega sa samo 26 godina), krenuo tek nakon što je počela raditi za MGM studio. Glumica s “istinskom američkom ljepotom“ nije imala problema sa golotinjom na ekranu, ali isto tako nije bila na ti s idejom da je se prosuđuje i valorizira samo na temelju njenog izgleda. Kao i mnoge maloprije spomenute glumice, i ona se sukobljavala sa ograničavajućim direktivama iz holivudskih studija, pa je tako često znala odlaziti sa seta bez honorara. Kao i karakternu Bette Davis nakon nje, to je nije spriječilo da nastavi slušati svoj prirodni instinkt.

Nadalje, zanimljivo je napomenuti da seksualni model veoma rijetko preuzima tip žene radnice – u pravilu su to uvijek žene iz viših slojeva, a jedna od rijetkih kojoj je to uspjelo bila je Talijanka Silvana Mangano.

Poslije Drugog svjetskog rata u SAD-u postaje popularna grupa glumica izraženih oblina među kojima najvažnije mjesto zauzimaju natprosječno razvijene grudi. Jane Russel, Rita Hayworth, Jayne Mansfield i Elizabeth Taylor primjeri su takvih glumica i filmskih zvijezda.

Pedesete su godine bile onaj period između desetljeća jako cenzure i seksualne revolucije koja će uslijediti u šezdesetima. Također su bile i period istraživanja ljudske seksualnosti u koju je krenuo Alfred Kinsey. Autori su bili umorni od skrivanja, a javnost, čak i pod maskom oštre kritike, uvijek željna takvih tema.

U tom periodu javlja se bez sumnje najpoznatiji seks simbol i erotski model na svijetu – Marilyn Monroe. Jednaki fenomen danas, kao što je bila i kada se pojavila u javnosti sredinom prošlog stoljeća.

Stoji kao najpoznatija kompletna i univerzalna seksualna provokacija, ali ne i vulgarna. Njeni su filmovi obilježili Hollywood pedesetih, a osim zvjezdane bila je i ostala i modna te umjetnička ikona. Marilyn je bila puno više od samo lijepe plavuše – njezini su interesi bili brojni, a iako je često kasnila na snimanja za njih se temeljito pripremala. Nerijetko je koristila svoj zvjezdani status kako bi pomogla onima kojima je bilo potrebno.

“Žena ispred svog vremena, a da toga uopće nije bila svjesna“, rekla je o njoj Ella Fitzerald.

Likovi koje je glumila na neki su način bili i samo-parodični, no Marilyn je, uz snažno izraženu tjelesnost posjedovala i neku dozu ranjivosti koja ju je činila malo više ljudskom, malo više stvarnom.

Kao reakcija na taj tip žene javlja se tip žene-djeteta kojeg simbolizira primjerice, Francuskinja Brigitte Bardot, glumica sa također burnim i bogatim životom.

Tipovi erotskih modela iz tog holivudskog razdoblja tu završavaju, ali se njihov utjecaj očituje i danas. Kao što se svake sezone u modu vraća neki odjevni model iz prošlosti, sa nekim suvremenim dodatkom, isto se tako u suvremenom holivudskom filmu ponavljaju i određene varijacije nekadašnjih erotskih modela. Koliko god njihove karakteristike bile različite, uočljivo je ponavljanje dva osnovna tipa modela koja pronalazimo još u razdoblju nijemog filma – anđela u kući i vraga u tijelu, nezavisniju i prodorniju vamp ženu i dobru, plahu djevojku iz susjedstva.

Mislim da ne treba napominjati na temelju koje odavno postavljene izvanfilmske dijade percepcije žene se ti tipovi formiraju, ali je dobro biti svjestan da modeli postoje i da su oni konstruirani. Kao konstrukte možemo ih slomiti, oblikovati i s njima manipulirati na razne načine. Možemo biti svjesniji načina na koji oblikuju naše želje.

Ako se sjetimo početka priče, čak i danas, u vremenu interneta i raznoraznih influencera sa društvenih mreža, film i dalje ima strahovitu moć utjecaja. Istovremeno, kroz njih možemo promatrati što nam govore o vremenu u kojem se pojavljaju ili ponavljaju jer, kao što to Barry Forshaw kaže, ono prikazano ili na filmu skriveno, uvijek stoji kao indeks svog vremena.

Kao izvorima informacija, autorka se služila knjigama Barry Forshawa “Seks & film: erotika u američkom, britanskom i svjetskom filmu” i Milana Rankovića “Seksualnost na filmu & pornografija” te službenim internetskim stranicama pojedinih spomenutih glumica.

lolamagazin.com/visoko.ba