Jer ko bi pametan, čestit, častan i bez zadnje namjere, pristao živjeti u zemlji u kojoj se tipovi poput zagrebačkog janjičara Begovića i stolačko-turskog jebivjetra Kaplana izašta pod milim Bogom pitaju?!
Nema bošnjačkoj intelektualnoj i političkoj čaršiji dražeg i milijeg srpskog pisca od pokojnog Radomira Konstantinovića.
Da u po dana (oko džume), ili u po noći (nakon jacije), propitaš bolje osviještenog bošnjačkog političko-duhovnog subjekta (termin posuđen iz knjige “Kritika bosanskog uma” Tarika Haverića, kojoj neuporedivo bolje pristaje naslov “Filosofija mahale”), on će ti k'o s nokta izdeklemovati prigodan citat iz Konstantinovićeve “Filosofije palanke”.
Najčešće krivo, ali nema veze, ko te pita. I ko to provjerava.
“Dobro je Konstantinović napisao da su “Srbi lud narod”, mudruje magistar prava, dipl. iur. Ibro, predsjednik kulturnog društva “Preporod” iz Foče sa sjedištem u Sarajevu, na simpoziju o
uzročno-posljedičnoj vezi formalne logike i neformalne logistike kod Bošnjaka.
“Nije napis'o, nego rek'o, i nije Konstantinović, nego Rašković”, ispravlja krivi navod doc. dr. Šefko, moćni šef “Merhameta”.
“Tako je, to je rek'o Vuk Rašković”, nadovezao se autoritativni vojni muftija Ismet, ekspert za “Fočanske propise”.
Čudo jedno, velim, kako Bošnjaci gotive Konstantinovića.
Eno, ima jedan iz Bužima što još otplaćuje rate za kredit (u švicarcima!), kojim je kupio svih deset tomova “Bića i jezika”. U biblioteci Islamskog centra u Bugojnu primjerak Konstantinovićevog
“Ahasfera-traktat o pivskoj boci”, čuvaju kao abuzemze (ili se pobosanski kaže abu-hamze?!).
Kupio je i zadužio Radomir Konstantinović bošnjačke državotvorne merhametlije (i) dolaskom u ratno, opkoljeno Sarajevo, podrškom i solidarnošću njegovim logorašima, ali i teškim kletvama koje je bacio na “op-koljače” sa brda.
Zbog toga, i mnogo čega drugog, mrtvi je Konstantinović nedavno stekao u Srbiji počasni status vodećeg AUTOŠOVINISTE, a njegova “Filosofija palanke” okužena kao “Biblija srpskog autošovinizma”.
OKO ZA OKO, JEZIK ZA ZUBE
Ne znam izučava li se Konstantinovićeva književnost na Katedri za srpski jezik i književnost sarajevskog Filozofskog fakulteta. Nije isključeno, jer kako piše neootomski magazin “Stav” na toj se katedri izučava čak i “Žitije Svetog Save”.
Ne bi se to ni znalo da nije na vrijeme otkrio Filip Mursel Begović, purgerski mumin iz Zagreba, koji je nekim hatišerifom prije godinu-dvije ovlašten da kroz magazin “Stav” (sad-zasada) samo
istražuje i prokazuje munafike, većinske i manjinske, antibošnjačke din-dušmanske parazite, pritajene gulenovce…
I odmah ulovio kapitalca – književnika Nenada Veličkovića, koji se godinama nekažnjeno krio na onoj vlaškoj katedri na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Mursel Begović se u jednoj svojoj dirljivoj ispovijesti prisjeća olovnih ratnih dana u nepokorenom gradu-Zagrebu, kada je njegov otac Sead (književnik) “u uniformi Hrvatske plakao na vijest o rušenju Starog mosta”.
Kakva nezahvalnost balijskih manjinaca: možete li zamisliti da dijete Nenada Veličković vidi u ratnom Sarajevu oca kako “u uniformi Armije BiH” plače za žrtvama na Kazanima, koje su
iskasapili vojnici njegove vojske?!
Dozlogrdilo je, očito, Murselu Filipu da trideset i pet godina bude manjina u Hrvatskoj, pa je jedva dočekao da ga neko pozove u Bosnu i Hercegovinu da napokon i on bude većina!
I da, bez obzira na to što je nepobitno ustanovio da je Veličković Srbin, i to ne bilo kakav već
“opasnih namjera”, njemu, Veličkoviću, garantira sva (manjinska) prava u skladu sa najboljim standardima Evropske unije.
Da vidimo, čime je to Nenad Veličković izazvao gnjev bošnjačkih intelektualnih bogova koji su progovorili kroz šovinističke filipike Mursela Begovića u “Stavu”? Time što je javno tražio da, ukoliko već nacionalisti imaju svoje školske programe, komada tri, da se to omogući i onima koji nisu nacionalisti.
Šta je tu sporno i po čemu to razlikuje Veličkovića od svega što je u antinacionalističkom i protivdogmatskom zanosu pisao i govorio Konstantinović, ili, pak, vapaja onih klinaca iz Jajca koji to isto traže na ulicama te proklete mahale?
Samo je novinar Petar Luković bošnjačkom političkom i intelektualnom uhu miliji, a mozgu draži i bliži, od Konstantinovića.
Luković u ratu nije dolazio u Sarajevo, ali su nekim zračno-zemaljskim, pa i podzemaljskim putevima stizali, od ruke do ruke se dijelili njegovi antimiloševićevski tekstovi, najčešće objavljivani u splitskom “Feralu”.
Luković je, zasluženo, nakon rata postao i počasni građanin Sarajeva.
NICA, ŽICA, POTURICA
Novinarka Borka Rudić, međutim, ne samo da neće dobiti nikakvo priznanje u Sarajevu, nego ni u Konjicu, valjda jednom od najzaguljenijih mjesta na svijetu u kojem se moglo biti od 1992. do ‘96. godine iz kojeg je izvještavala.
Gradu kroz kojeg je tokom rata protutnjao sav šljam koji je postojalo, ustaški koljači, srpski
artiljerci, Alijini “specijalci sa posebnom namjenom”, KOS-ovski žbirovi, mudžahedinski veterani…
U Sarajevu je Rudićka proglašena “prikrivenim gulenistom”. Provalio ju je i javno denuncirao, u tim stvari očito vješti i upućeni, Salmir Kaplan, neprikriveni, militantni erdoganovac, bivši federalni ministar kulture i kandidat za načelnika Stoca.
Kada je prije mjesec-dva na stranicama beogradske “Politike” provođeno čerečenje Radomira Konstantinovića Gojko Berić je u “Oslobođenju” zamjerio sarajevskoj lijevoj eliti okupljenoj oko SDP-a (baš kao da SDP uopće postoji i kao da ima bilo kakvu elitu osim kriminalnu?!) što
nije javno zaštitila osvjedočenog prijatelja Bosne i Hercegovine.
Lako ćemo mi za Konstantinovića, pa i za Lukovića, Latinku Perović, Filipa Davida.
“Ti samo budi dovoljno daleko”, kao da im stihom iz one pjesme “Generacije 5” poručuje “bošnjački subjekt”. Oni su dobri sve dok se ne pačaju u naš nacionalizam, u naše školske programe, u naš klerikalistički teror nad manjinama, u naš “sekularizam” erdoganovskog tipa.
Nenad Veličković, Borka Rudić, danas-sutra možda i Gojko Berić…nisu samo sumnjivi zato što su manjina, nego što su vjerovatno i strani plaćenici, srpski, gulenovski, soroševski.
Jer ko bi pametan, čestit, častan i bez zadnje namjere, pristao živjeti u zemlji u kojoj se tipovi poput zagrebačkog janjičara Begovića, i stolačko-turskog jebivjetra Kaplana izašta pod milim Bogom pitaju?!
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.