“Mostar je uvijek imao sjajnu publiku, još od ranih godina poslije Drugog svjetskog rata kad se napravilo ovo pozorište, dobra je ekipa bila unutra, sjajni individualci. Od Skendera, Zuke, Ahmeta Obradovića, Ice Voljevice… Mostar je imao jedan dobar duh svojevrsnih komunističkih otpadnika, stavili bi ih sve na jedno mjesto, a njima je ovdje bilo prelijepo. Možda su ih nadzirali, ali su bili slobodni da rade, zezaju se i piju”, kazao je Bašić.
“Prvu poslijeratnu turneju s rahmetli Kupusovićem radili smo 1997. godine i tad sam došao u Mostar. Obilazili smo sve što smo mogli obići, bili smo kao neki misionari pozorišta i kulture tih godina… Nije se ništa događalo, a mi smo željeli revitalizirati teatar, ali i igrani program na televiziji. Narodno pozorište tada i sada se ne može porediti. Možda ide sporo, ali ide na bolje. Mostarski teatar se ne da, a moglo je biti najgore, da na njegovom mjestu bude robna kuća”, prisjetio se.
Kaže kako naše ljude nikad nije bilo teško nasmijati, kako su uvijek bili željni šege, šale i radosti života, da svaki naš grad ima neku specifičnu boju humora.
Stalnu i začuđujuću ljubav Sarajeva i Mostara Bašić objašnjava činjenicom da “pola Sarajeva sačinjavaju Hercegovci”.
“I sam sam takav. Rođen sam u Trebinju, majka i otac su mi iz Gacka, žena iz Jablanice… Kako se okrenemo u Sarajevu svako drugi kaže kako je “odozdo”, pola ljudi je iz Hercegovine. Migracije su učinile svoje, ljudi su dolazili, završavali fakultete i ostajali, ali i dalje bivali vezani za Hercegovinu”, ustvrdio je te kazao kako je to više izraženo nego u odnosu Sarajeva s drugim sredinama u državi.
“Najgore je ako te ne prepoznaju. Radiš 50 godina kao glumac i niko te ne zna. S druge strane kad napraviš neku popularnost u poslu koji je namjenjen publici, možeš reći da si postigao cilj. Sad je vrijeme fotoaparata koji su se nekad nosili samo na more i na piknik. Sad ga svako ima i nekad je malo naporno pozirati pojedinačno sa svim putnicima jednog autobusa, nekom djecom koja krenu na eskurziju i vide Faruka”, smije se.
Kaže da začudo nije teško ocjenjivati predstave i glumačka ostvarenja.
“Gledao sam film o bokseru po kojem je napravljen onaj Roki sa Staloneom koji na novinarsko pitanje koja je najveća laž koju je čuo, odgovara da je to fraza – nije to tako jednostavno. Jako je jednostavno, apsolutno se vidi da li nešto ide ili ne ide, ko u onim azijskim teatrima pokreta… Prepoznaje se kao dan i noć, jako jednostavno se prepoznaju dobra i loša gluma, isto je i sa predstavama”, kazao nam je profesorski.
“Teatri koji nisu podržani od institucija i potpuno su na tržištu spuštaju kriterije da bi privukli publiku. Narod voli šund, ali i Tarantino je imao šund – Pakleni. I Pakleni šund je šund, on nije bježao od toga. Glumi se šund, montirano je kao šund, šund su likovi… Opet, to je dobar film”, kazao nam je na kraju sjajni Senad Bašić.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.