Zoran Simić, 22-godišnjak iz Modriče, iako je skoro potpuno slijep, nadaleko je poznat po servisiranju bicikala. U posljednje vrijeme Zoran sve češće uspješno popravlja i automobile.
Dok njegovi vršnjaci vrijeme troše u kafićima i kladionicama, Zoran radi punom parom. Kako kaže, vidi samo tri posto. U trećem i četvrtom razredu srednje škole vid mu se najviše izgubio. Pomagali su mu školski drugovi, profesori i ukućani.
Zoran raspoznaje samo sjenke, ali ga to ne sprečava da odlično obavlja svoj posao.
“Popijem ujutro kafu, pa u radnju, na posao. Osjećaj i dodiri su presudni”, kaže Simić.
“Ne može čovjek svaki put sve sam. Dođu prijatelji, neko od ukućana potraži mi ono što sam ne mogu. Ali, ja sam centriram točkove bicikla, krpim gume, popravljam, servisiram. Ljudi često ne vjeruju da sam slijep. Svima kažem da vrate bicikl na doradu ako nisu zadovoljni. Još niko to nije uradio. Dok sam u radnji, mora biti uključen radio. Bez muzike ne bih mogao ništa”, govori Zoran.
Ne želi da ga ljudi sažalijevaju jer je, kako ističe, sposoban da radi i zaradi za svoje potrebe. Kada dođe vrijeme, planira se oženiti, zasnovati porodicu.
