PreporukaTemeSlučaj "Dragičević": Advokati u praznom prostoru

Slučaj “Dragičević”: Advokati u praznom prostoru

Sve što prati slučaj “Dragičević” samo potvrđuje tezu da je pravosudni sistem, sa garniturom koja njime upravlja, dodirnuo dno.
U slučaj “Dragičević” umiješali su se advokati, domaći i strani, na način koji javnosti nije baš sasvim jasan. Grupa je predstavljena kao grupa “međunarodnih eksperata”, angažovana od strane porodice, koja bi trebalo da pomogne u rasvjetljavanju nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića. Prema medijskim izvještajima, domaćim advokatima Dušku Tomiću i Ifetu Feragetu, koji u Sarajevu zastupa oštećene u slučaju “Memić”, pridružili su se Ante Nobilo, advokat iz Zagreba, i Zora Dobričanin-Nikodinović, advokat iz Beograda. Dakle, advokati su ovlašteni punomoćnici oštećenih.

Nastup advokatskog tima odigrao se po zanimljivom scenariju. Obavljeni su razgovori sa ministrom policije Draganom Lukačem, glavnim tužiocem Želimirom Lepirom, postupajućim tužiocem, ali i sa članovima Anketnog odbora, koji je po odluci Narodne skupštine RS razmatrao slučaj. Nakon toga su javnosti upućene ohrabrujuće izjave: svi koji rade na slučaju “Dragičević” biće na raspolaganju advokatskom timu, advokati dobijaju pristup svemu što će tražiti, advokati ulaze u tužilački spis…!

Da li će sve ići tako glatko kao u protokolarnim susretima? Teško! Za pojavljivanje advokata iz susjednih država u krivičnom postupku u Republici Srpskoj potrebno je odobrenje Ministarstva pravde. Ne znam kako se i na osnovu čega takvo odobrenje daje. Pretpostavljam da je potreban reciprocitet u postupanju, kao jedan od uslova? Na toj polaznoj pretpostavci moglo bi da zapne kada su u pitanju advokati Nobilo i Dobričanin. Ako se odobrenje dobije, stvara se još jedan presedan koji bi mogao ozbiljno komplikovati buduću praksu u vezi s nastupom advokata iz susjednih zemalja!?

Daleko veći problem nastaje s uključivanjem u istragu. Prava oštećenih su u novom krivičnom procesnom zakonu drastično redukovana i svedena na gotovo simboličnu ulogu. Advokati u krivičnom postupku mogu postupati samo kao punomoćnici oštećenih, sa gotovo nikakvim stvarnim procesnim ovlaštenjima. Zakon ne poznaje učešće oštećenog u istrazi, osim saslušanja u svojstvu svjedoka i davanja informacija o krivičnom djelu i učiniocu. Dakle, članovi advokatskog tima neće moći izvoditi dokaze, niti će moći preuzeti istragu ako je tužilac jednog dana obustavi. U formalnom smislu domaći advokati bi mogli tužiocu predlagati dokaze, ali tužilac po njihovim prijedlozima ne mora postupati, niti je dužan o njima formalno odlučivati. Uloga neke vrste savjetnika, pogotovo međunarodnih, nije poznata kao procesni institut ni u jednom krivičnom zakonodavstvu, pa ni u našem. Otuda ne treba očekivati da će advokati kao punomoćnici oštećenih imati bilo kakvu ozbiljnu ulogu u istrazi. Ukoliko bi se i na tome napravio procesni presedan, to bi moglo stvoriti niz problema u budućoj tužilačkoj i sudskoj praksi. Igranje sa strogim procesnim procedurama je opasno, ma koliko to konkretan slučaj opravdavao iz procesnih, političkih i moralnih razloga.

Na kraju treba imati u vidu da konačnu odluku o istrazi može donijeti samo tužilac. U tom dijelu su njegova ovlaštenja apsolutna i bez kontrole. Gotovo nerazumna, moglo bi se reći! Prema slovu zakona, tužilac okončava istragu “kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica”! Dakle, tužilac ima potpunu slobodu kada je u pitanju okončanje istrage. Svoju glupost zakonodavac je prikrio dodatnom odredbom da će kolegij tužilaštva preduzeti mjere za okončanje istrage ako ona ne bude okončana u roku od šest mjeseci. U kojem roku i koje mjere može naložiti kolegij, zakon ne kaže! U ovom dijelu Zakon o krivičnom postupku nije u saglasnosti sa Ustavom jer daje diskreciono pravo tužiocu u vezi s podizanjem optužnice, što nije u skladu sa načelom vladavine prava. O tome su ustavni sudovi Hrvatske i BiH nedavno donijeli jasne odluke. Hoću reći, šta god da urade advokati, ostaće bez značaja ako tužilac bude mislio drugačije. Po običaju, tužioci i advokati se rijetko slažu u mišljenjima.

Poseban, a možda i najteži problem, jeste to što će se advokati sretati s ljudima koji su u cijelom slučaju pokazali svoje katastrofalno pravno neznanje i procesnu nesposobnost koju će teško priznati. (Treba pažljivo pročitati naredbu o sprovođenju istrage pa vidjeti razmjere pravne i procesne neukosti.) Sa nekompetentnim nosiocima vlasti, bilo kakve i bilo gdje, nema profesionalnog dijaloga. Sve što bi iskusni advokati mogli predložiti tužiocima biće udar na njihovu sujetu, što će neminovno produbljivati jaz nerazumijevanja i dalje ići na štetu pravde i pravičnosti. Profesionalno neznanje se uvijek prikriva arogancijom i neprimjerenim bezobrazlukom. Advokati bi o tome mogli napisati traktate za istoriju procesne etike i sudija i tužilaca. Nažalost, važi i obrnuto!

Pa zašto su se onda ugledni advokati prihvatili đavoljeg posla? Da li iz plemenite namjere da pomognu, ili iz marketinških razloga? Ne bih da nagađam. Znam da nekima od njih reklama nije potrebna. Vjerujem da su iskusili da višak publiciteta donosi više problema nego koristi. Biće dobro ako se iza svega ne krije političko-policijski projekat koji treba da amortizuje procesnu i političku napetost koju slučaj nosi zbog razmjera javno iskazanog revolta. Svima postaje jasno da nezadovoljstvo javnosti radom policijskih i pravosudnih institucija raste i da konačan ishod nije moguće predvidjeti. Davor Dragičević odavno unosi nervozu u političku sferu i državni vrh.

Kako god, sve što prati slučaj “Dragičević” samo potvrđuje tezu da je pravosudni sistem, sa garniturom koja njime upravlja, dodirnuo dno. Ćutanje Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) o dva kontroverzna pravosudna slučaja (“Memić” i “Dragičević”) je neshvatljivo. On je izraz zabrinjavajuće profesionalne nemoći, ili posljedica potpune političke ili mafijaške kontrole pravosuđa. Drugog objašnjenja nema. Ta činjenica je problem koji državni vrh mora razmatrati, ili će mu biti pripisan dio odgovornosti za dugoročne teške posljedice.

Ne mogu da budem protiv nastupa advokatskog tima, ma koliko rezervi imao. Prvo, Davor Dragičević zaslužuje da mu se pomogne u profesionalnom smislu. Drugo, nadležne pravosudne institucije uporno propuštaju da reaguju, što diskredituje pravosuđe u svakom smislu. I ta činjenica je indikativna!

Da je Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS), kao nezavisno tijelo koje upravlja pravosuđem, povodom dva navedena slučaja formirao nezavisnu komisiju, sastavljenu od najuglednijih tužilaca, sudija i advokata, sa zadatkom da sprovede istragu o procesnom postupanju policijskih organa i tužilaca koji su učestvovali u istrazi, sačini detaljan izvještaj i o tome izvijesti VSTS, parlament i javnost – sve bi bilo mnogo jasnije. To rade tijela koja znaju da upravljaju sistemom. Takav izvještaj bi pomogao u donošenju odluka kojima će se problemi u institucijama pravosudne vlasti rješavati, a ne otvarati i umnožavati. To bi zaustavilo i svaku vrstu manipulacije slučajem. Da je bilo profesionalne pameti, to je trebalo učiniti prije nego što je Narodna skupština preuzela slučaj u svoje ruke i formirala Anketni odbor, čiji je izvještaj na kraju odbacila bez ozbiljne rasprave. Kod neobjašnjivog ćutanja institucija, advokati su imali sve razloge da ušetaju u prazan prostor i ostave profesionalan trag.

Grupa advokata ne treba gubiti vrijeme u beskorisnom sastančenju sa policijom i tužiocima. Ono što može i treba da uradi jeste da odmah krene s analiziranjem dostupnih dokaza i na osnovu njih sačini izvještaj o procesnom postupanju, greškama u planu istrage (ako je plan uopšte postojao!), policijskim operativnim i taktičkim propustima koji su odveli istragu u pogrešnom pravcu i tužilačkim greškama koje su postale svojevrstan policijski alibi. Takođe, mogla bi sačiniti neku vrstu savjetodavnog pisma tužilaštvu iz koga bi se vidjelo koje su ključne činjenice ostale neistražene i koje radnje bi policija i tužilac trebalo da preduzmu. Ne vjerujem da bi to moglo dovesti do obrta u istrazi, ali bi tužioci napokon shvatili da nisu profesionalno nedodirljivi.

Poslije donošenja naredbe o sprovođenju istrage, nema informacija o statusu istrage. Teško je razumjeti da još nije utvrđen uzrok smrti!? Ako je za utvrđivanje uzroka smrti tužiocima potrebno pola godine, za otkrivanje počinilaca ubistva trebaće im pedeset godina. Ako je sve do sada išlo u pogrešnom pravcu (a išlo je!), teško je očekivati preokret. Kako je počelo, istraga bi se mogla voditi protiv nepoznatog učinioca sve dok slučaj ne zastari. Politička i pravna istorija nas uče da su se tako završavale istrage dobro organizovanih likvidacija.


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE