Naslovnica Preporuka Like Šta bi se des...

Šta bi se desilo da Roza Parks nije odbila da ustupi mjesto u autobusu?

U iščekivanju književne drame i još jednog filma o proslavljenoj aktivistkinji Rozi (Rosa) Parks, prisjećamo se stava ove inspirativne i buntovne gospođe.

51

Da, priču o njoj znamo, ali toliko je toga još ostalo nepoznato, a pogotovo nismo svjesni toga koliki je zapravo odjek njenih djela i akcija. I što je još bitnije, kako vrijeme prolazi njena priča samo dobija na težini, postaje intenzivnija i relevantnija za nas, i vrijeme u kojem živimo.

 

Elem, kao što smo rekli, njenu priču znamo. Barem onu kada je odbila da prepusti svoje mjesto bijelom putniku u autobusu. Ali, od tog stava do titule “Majke modernog Pokreta za ljudska prava” dijeli je još mnogo trenutaka. I to istorijskih. Upravo se time vode autori novih verzija ove vječne priče, kao i efektom i odjekom koje je ona imala. Projekat potpisuju Čarli Kesler (Cherlie Kessler) i Hamid Tarabpur (Torabpour), a prikazaće prva 24 časa nakon što je Roza uhapšena, kao i njen doprinos pokretima za ljudska prava.

“Iako je većina u Americi čula za Rozu Parks, detalji o noći u kojoj je uhapšena, kao i njena politička hrabrost i aktivizam, su nepoznati. Prava priča je znatno drugačija i još inspirativnija i relevantnija za naše vrijeme nego priča koju djeca uče u školama”, izjavila je Džini Teoheris (Jeanne Theoharis), istaknuta profesorica političkih nauka na Brooklyn Collegeu i autorica nagrađivane knjige “Buntovni život gospođe Roze Parks“.

Jer, šta bi se desilo da ona nije odbila da bjelcu ustupi mjesto u autobusu?

Da ponovimo. Čas istorije: Roza Parks je 1. decembra 1955. godine odbila da na zahtjev vozača autobusa ustupi svoje mesto bijelom putniku u Alabami. Ali, njeno je hapšenje, i nakon toga suđenje zbog građanske neposlušnosti, imalo za posljedicu bojkot autobuskog saobraćaja, što će ostati upamćeno kao jedan od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u istoriji, koji je Martina Lutera (Luther) Kinga Mlađeg, jednog od organizatora bojkota, promovisao u vođu Pokreta za ljudska prava.

Odrastajući, ta podjela u autobusu je bila jedna od prvih spoznaja da živite u svijetu teške podjele, gdje je sve crno ili bijelo. Ipak, nikada se nije pomirila s tim, niti je ignorisala rasizam. Stoga je ta unutrašnja borba vjerovatno u autobusu i odjeknula, u dostojanstvenom maniru jednog ljudskog “ne”.

“Došlo je, valjda, jednostavno vrijeme kada više nisam mogla da trpim presiju. Odlučila sam da moram jednom za svagda da znam koja su mi prava kao ljudskog bića, i građanina.”

Svojevremeno je potpala pod samo 7% Afroamerikanaca koji su imali srednjoškolsku diplomu, te jedna od rijetkih koji su se izborili za danas opšte pravo glasa. Bila je aktivna članica Pokreta za ljudska prava, kao i NAACP- a, te je volonterski radila kao sekretarica predsjednika Edgara Niksona (Nixon).

Danas gotovo podrazumijevane stavke u CV-u njoj su značile mjesto među predvodnicima svoga vremena. Prava koja su danas maltene unaprijed obezbjeđena, ona je sama izborila. Danas Afroamerikanci imaju pravo da sjede u prednjem dijelu autobusa, ali šta bi se desilo da ona nije odbila da ustupi mjesto?

Stoga, i dan danas, njena jednostavna djela ljudskosti odjekuju. Nije bila inovator, niti bi sebe tako nazvala (pretpostavljamo). Njena jednostavna i spontana djela označavaju ideju društvene transformacije – kako novine i promjene mogu imati tako dalekosežne posljedice čak i na to kako sami sebe vidimo u ovom svijetu. A onda naravno i kako vidimo druge.

Jer, kako je to jednom lijepo objasnio Martin Luter King, neki su jednostavno živjeli sa teretom truda za spašavanjem duša.

lolamagazin.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.