Suad Agić: Otvoreno pismo povodom krize uzrokovane koronavirusom

3673

Povodom nastale krize (po svemu vanrednog stanja), a posebno povodom reakcija nekih sindikata na najavu smanjenja primanja u javnoj administraciji (uopće vlasti i dijelu javnog sektora), postavlja se pitanje je li moguće da postoje ljudi (i sindikati) koji u ovo vrijeme mogu naplatiti nezarađeno, a time i odmah one koji su to zaradili ostaviti bez ičega?

MARKETING

Zar je moguće da će svoje pune i visoke plaće naplatiti i oni koji nisu vidjeli radno mjesto ili su ga samo posjetili par puta od početka krize, ili koji su tamo nepotrebno tamo boravili i borave?! Zar je moguće da će pune plaće naplatiti i parlamentarci koji nisu zasjedali?!

Prvi i najbolje plaćeni u administraciji — i u vlasti uopće — su oni zbog kojih je u našem slučaju kriza došla brže i dublje, i zbog čega će njene posljedice biti teže, sada dobijaju uglavnom bez rada ono što su nekada “zarađivali”. Zar ćemo dozvoliti da ostanu neokrnjeni, nedirnuti pa i privilegovani?!

DOKAD će se sa mjerama čekati i dokad će u BiH — pa i u regiji — biti vijest da se samo rad i urađeno plaća, a da se zao rad kažnjava?!

Malo je reći da je to do te mjere nemoralno i neprirodno, da ne može biti zakonito, pa i u našoj konkurenciji da je nezapamćen apsurd?! Uz to primjećujem da se radi o onima koji su do krize imali redovna i često neopravdano visoka primanja. Zbog toga će oni posljednji osjetiti njene posljedice, za razliku od onih koji su sve zaradili i koji su prvi na njenom udaru. Među njima je veliki broj onih koji nisu naplatili i neće nikada naplatiti zarađeno, i opet upravo i uglavnom zbog nesposobne i često korumpirane vlasti.

Dakle, ne radi se o smanjenu plaća, nego o moralnom i prirodnom stanju da se ne naplati ono što nije zarađeno. Zarađeno se treba platiti, ali jasno je da u ovom trenutku samo dio ukupne javne administracije i uopće javnog sektora radi — ili vrlo ograničeno radi — jer za to nema potrebe u situaciji kada je gotovo sve stalo. Potrebno je zvanično racionalizirati i tako organizovan rad do sada i ubuduće racionalno plaćati, kako bismo dio prihoda namijenjenih administaciji mogli usmjeriti onima koji su dohodak, pa i državu odbranili, stvorili i stvaraju (nezaposleni borci, penzioneri, otkazani radnici) i onima koji ne svojom krivnjom inače teško žive (bolesni, ostali nezaposleni, socijalno ugroženi itd.)

Pored toga, u situaciji kada malo stvaramo, a gotovo kao i do sada isto trošimo, ono što imamo i što stvaramo u ovo vrijeme zbog toga, štaviše, više pripada pomenutim kategorijama i onima koji u ovom trenutku uz sve rizike stvaraju i služe (rudari, elektroprivreda, zdravstvo, policija, inspekcija i druge neophodne službe i sektori). Država to mora prepoznati i na tome odlučno utemeljiti politiku, politiku štednje, racionalne preraspodjele i proizvodnje svega što je moguće, a posebno onoga što je u ovom trenutku neophodno — lijekovi i hrana — a na njoj odluke i propise koje joj omogućava vanredno stanje (sa važenjem od početka krize). To podrazumjeva složenu procjenu i projekciju ukupnog stanja, odnosno, već nastalih posljedica, i onih koja će nastati (prihoda, rashoda, potreba, trajanja i sl.)

Takvoj politici nema alternative. U protivnom — ako sve što imamo strpamo u džepove i na račune

administracije i vlasti uopće (a pitanje je da li i za to imamo dovoljno i hoćemo li imati dovoljno) šta ćemo za mjesec, dva ili više, ili šta ćemo tada i sa čime započeti ili nastaviti. Možda bi tada i vodili takvu politku, štedili i radili, ali se plašim da nećemo imati od čega štediti i sa čime raditi, odakle pomoći ukupnom oporavku.

Plašim se saznanja da se i sada i tada rješenje vidi u zaduživanju. Nisam siguran da će ono biti moguće ili da će biti u dovoljnoj mjeri moguće u državi koja je daleko odmakla na putu ka dužničkom ropstvu. Ako se i to dogodi toliko puta viđena praksa nam govori da će to otići u krpljenje budžetskih rupa i fondova ali samo krpljenje jer su one već sada tako velike da njihovo zatvaranje neće biti moguće a to opet znači da će se zadužiti oni što stvaraju novu vrijednost i koji će iznijeti krizu i naravno uvijek generacije koje dolaze.

Dakle, dugove će vraćati opet oni koji su prvi na udaru krize i zadnji u odnosu (pažnji) države i oni koji će u ovoj državi doći na ovaj svijet. Nisam siguran da će u tako apsurdnom stanju i odnosima postojati bilo kakvo perspektivno rješenje. Zbog toga je pomenuta politika ušteda, preraspodjele i svake moguće proizvodnje i usluga jedina spasonosna i racionalna.
Vlade zbog gore spomenutog, prije svega entiteta moraju donijeti hitne mjere i propise kroz Uredbe (sa zakonskom snagom) radi provođenja takve politike.

Na kraju, neki sindikati govore o smanjenju plaća na dobrovoljnoj osnovi (očigledno osporavajući zakonsku i moralnu). Radi se o nevještoj zamjeni teza i licemjerstvu.

Dobrovoljno se ne može dati ono što nije vaše, što niste zaradili, odnosno, ono što je, u suštini, tuđe.

Solidarnost postoji tek onda kada se u tuđu korist odreknete ili na dugi način učinite drugome onim što je vaše na bilo koji način. Solidarnost uvijek dolazi poslije obaveze.

Tek tada i takva solidarnost mora biti princip i pristup, posebno u ovom stanju,i to tako da posljednji na udaru mjera budu oni sa najmanjim primanjima (pa i u javnoj administraciji), a prvi u benefitima mjera oni koji su bez primanja, oni koji su socijalno ugroženi ušli u krizu, te oni koji su u krizi ostali bez primanja.

Pomenuta politika nije samo za našu državu neophodna i spasonosna samo u ovom stanju i vremenu. Ona je uz borbu protiv kriminala i nepotizma nama toliko bila potrebna i do sada, sada, i bit će sve više.

Na kraju, iskustvo govori da će predložena i svaka slična i radikalnija politika izazvati podjele na interesnoj osnovi. Ako u toj podjeli ima nešto dobro, onda je to odgovor na pitanje ko je na kojoj strani. Ne treba zaboraviti da države ima onoliko koliko u njoj nema ličnog interesa na račun javnog resursa, jer se ona upravo od javnog resursa pravi.

Na toj činjenici se treba i mora zasnivati sud o svemu i svima.

 

Visoko.co.ba/Suad Agić

Komentari

komentara