Subjektivni odraz objektivne visočke stvarnosti

Jedna metafora Mevlane Rumija vjerovatno najbolje oslikava visočku stvarnost. Poentu iste pojedinci iz vlasti će tek shvatiti u oktobru 2016., a priča ismijava ljudsku oholost i otprilike ide ovako:

U lokvi magareće mokraće na putu pluta slamčica i na njoj stoji mušica.

I kaže mušica:

Gledaj sinjeg mora,

Gledaj lađe

Gledaj mene kapetana!

Kada smo birali, odnosno kada smo 7. oktobra 2012. godine dobili ono što smo izabrali, dobili smo i obećanje da će odmah, koliko do kraja naredne sedmice u Visoko doći strani investitori, dobili smo obećanje o savjesnom i transparentnom radu, poslovnim zonama, privrednom savjetu, startegiji vodosnabdijevanja i kanalizacionog sistema cijele općine sa proširenjima, hidrocentrale, odvozu i deponovanju otpada uz izgradnju vlastite regionalne deponije, studiji o stanju putne infrastrukture, osiguranju stipendija za sve studente, volonterskim timovima za bolesne, KTK-u kao muzeju, privrednom gradu unutar starih postrojenja KTK, podzemnim garažama i pješačkoj zoni od Betonskog mosta do Pošte, braći Turcima koji će Visoko pretvoriti u grad sa svim onim što jedan grad čini gradom. Obećano nam je da dolazi kraj vladavine nepotizma, vladavine ličnih interesa, vladavine nekoliko familija, kao i da dolazi kraj nekompetentne i nedorasle vlasti…

Tri godine kasnije i onim najoptimističnijim je jasno da su nas slagali

U međuvremenu su se bavili spletkarenjem, izmišljanjem vanjskih neprijatelja, posvađali su sve što se moglo posvađati, da bi se na kraju posvađali i sami između sebe. Pisali smo odmah na početku i ukazivali na nakaradnost kompletne postavke stvari, a ONI u sljepilu vlasti i novih materijalnih mogućnosti kroz javni proračun i nepotizam brzo su izgubili osjećaj za stvarnost i svako ko nije mislio kao oni i ko nije imao spuštenu glavu i pognuta leđa bio je neprijatelj. Tri godine poslije malo su se glave podigle, a leđa ispravila pa su se i horizonti stvarnosti proširili. I sad su svi odjednom pametni, svjesni da vrijeme ove vlasti ističe i onako hinjski i s leđa kao u pjesmi „Folk Raping“ Elvisa J. Kurtovicha: “Kad Haretova raja razbiju frajera onda on zadnji uleti i šuta ga nogama” – pljujući po njima pokušavaju da se dodvore onima za koje procjenjuju da dolaze poslije njih.

Rekao sam javno to prije tri godine, a evo kažem i sada. Najgora bi mi uvreda bila da sam jedan od njih. Ako su ovi i ovakvi ugledni građani, ja želim biti neugledan. U gradu u kojem su oni pošteni, ja pristajem da me posmatraju kao lopova. Ako su takvi patriote, razumljivo je da sam neprijatelj i ako takve narod voli i opet ih bira, nemam ništa protiv da me mrze. Jer, radije bih da me mrze zbog onog što jesam, nego da me vole zbog onog što nisam.

Bića intelektualno umanjenih kapaciteta s jedne strane i borci za lični interes s druge strane

Nakon još tri nepovratno izgubljene godine stojim sa strane i gledam kako do kraja mandata kmetovi trgaju meso iz javnog proračuna. Žao mi je samo generacija koje dolaze i kojim treba neki zdrav putokaz i borba prema izlazu iz sitnomahalske žabokrečine. A oni koji se odreknu slobode radi sigurnosti u ovakvom stanju kakvo jeste, oni ne zaslužuju ni jedno ni drugo.

Žalosno je da u kompletnoj aktuelnoj političkoj situaciji prosječnom Visočaninu ne smeta što je nešto opljačkano i pokradeno, nego mu smeta što u pljački nije učestvovao. Napose, Rambo Amadeus je u jednom intervjuu lijepo to opisao: “Niti vlast može da bude gora od svog naroda, niti bolja. Kada plemeniti ljudi nisu mnogo ambiciozni, onda se dozvoljava ovim primitivnim, neplemenitim, da oni svoje ambicije ostvaruju. Tako mi imamo jedno društvo koje je karikatura – u kome su najprimitivniji ostvarili svoje ambicije, a plemeniti nisu ni smislili šta bi”.

S tim da bez obzira na unutarstranačke podjele u stranci koja je na vlasti u Visokom sve to posmatram još uvijek kao cjelinu i između dvije sukobljene strane kod mene stoji znak jednakosti.

Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo

U političkom Visokom na sceni je trenutno glupost, pozicija i opozicija su također u koaliciji, a jedina prava opozicija, njen mali dio postoji u unutarstranačkim mišljenjima i sukobima. A glupost je, kao što to reče junak njemačkog otpora nacizmu Dietrich Bonhoeffer, opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom. Zlo uvijek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom. Argumenti ne vrijede. U činjenice, koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja, glupan jednostavno ne vjeruje – u takvim slučajevima je glupan čak i kritičan…

Osim toga glupan je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupanom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupana ubijedimo argumentima. To je besmisleno i opasno.

Krajem naredne godine oni će ostat tačno ono što i jesu – niko i ništa

Nedostatak stvaralačkog napona aktuelna vlast nadoknađuje viškom prostačkog uzbuđenja. Nalaze ga u progonu manjine u ime većine, pojedinca u ime mase, on im pruža onaj osjećaj nadmoći koji kukavice stječu jedino kada nastupaju u ime napaljene gomile. Gomilaju se huškanjem, svojim primitivizmom privlače sebi slične, agresivne primitivce. Ratni dezerteri i ratni profiteri danas su “značajni” politički faktori na lokalnom nivou, ratni manjak patriotizma nadoknađuju sadašnjim viškom vrlo ozbiljnih kompleksa. Potrebni su jedni drugima, grupno napaljenje je jedini put kojim stižu do satisfakcije. Rezultat tog njihovog općenja političke su izlučevine od kojih pristojan čovjek odvraća pogled. Njihovo iščitavanje i upozoravanje na njih ne bi bilo vrijedno ničijeg susprezanja refleksa povraćanja, pa tako ni mojeg, da nisu, zajedno sa sličnim sekretima koji javnim društvenim prostorom već teku u bujicama, proizvodi erekcije ovdašnjeg primitivizma.

Na kraju balade ostat će to što jesu, žaljenja vrijedni huškači za uspaljivanje primitivaca, niži službenici mržnje, politički diletanti u mahalskom smeću čije se ‘opasne namjere’ realiziraju kroz izručenje tuđih imena zadnjem ološu koji su okupili oko sebe. Primijetili ste, da nijednom u ovom tekstu nisam napisao ime konkretnog huškača koji se sakriva već tri godine iza raznih pseudonima. Nisam htio intimizirati stvari i svoditi ih na osobnu razinu, ali znamo se mi dobro. Svakako već krajem naredne godine oni će ostat tačno ono što i jesu – niko i ništa.

“Zločesta turbo folk elita” je slika i prilika “dobrog naroda”

Na nesreću lokalnih političkih pajaca i uloga koje su sebi namjenili oni se u stvarnosti ne pitaju ništa. Ne pitaju se ni oni koji im predsjedavaju strankama na državnom nivou, a čiji su uvlakači, vazali, kmetovi… A evo i ilustracije koja razbija najveći od svih mitova: ideju da se nešto može promijeniti na izborima.

Neosvješćeno lokalno biračko tijelo ispranih mozgova, koljena izguljenih od klečanja i moljakanja, izvarani čekajući ko će im i kako idući utrpati, kako bi potom opet ponovo mogli četiri godine pričati o nepravdi, najviše i pogoduje ološu nakaćenom na lokalni bijedni budžet.

Ne postoji SDA, SDP, SBB, A-SDA, BPS…. Ne postoji nekakva zločesta lokalna turbo folk elita i dobar narod. Sve što postoji je sljedeće: Tri četvrtine građana koji žive na račun jedne četvrtine građana. I dok je tako, stranačko-budžetske ulizice iz javnog sektora i  dalje će birati SDA, SDP, SBB, A-SDA, BPS na izborima, koji čuvaju status quo i interese uhljeba: zaposlenih po kancelarijama u Općini, lažnih boraca, lokalnih ratnih profitera, dezertera, potkupljenih policajaca… i njihove djecu. SDA, SDP, SBB, A-SDA, BPS su zaštitnici tih uhljeba, a “zločesta turbo folk elita” je slika i prilika tog “dobrog naroda”.

Na izborima ne možete ništa. Ove tri četvrtine će vas uvijek nadglasati. Uvijek će glasati: da, i dalje žele živjeti na račun one glupe četvrtine, one skupine budala koja zaista radi za njih kako bi se oni opet mogli rastaljivat po javnom sektoru. Sve što možete je pokušati pronaći način da ih prestanete finansirati. Bez vašeg novca oni ne postoje.

Ali jedno je sasvim izvjesno. U oktobru naredne godine “redizajnirana” čarolija će nestati, konji će postati miševi, a kočije bundeve. A onda ćemo se fino bez maski pogledati u lice i poravnati račune.