Svemir nema ni početak ni kraj: Kvantna jednadžba ukazuje da postoji oduvijek

Temeljeno na Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, nova teorija uzima u obzir kvantne korelacije te također uzima u obzir tamnu materiju i energiju, čime rješava nekoliko problema odjednom. Teorija praska pretpostavlja da je sve što postoji posljedica jednog događaja koji je pokrenuo stvaranje cijelog svemira, te da je sve što postoji danas nekada bilo dio jedne beskrajno guste točke, što je poznato kao “singularnost”. Tako je prema pretpostavki prije 13.8 milijardi godina započeo biti svemir. No koautor novog rada, Ahmed Farag Ali, smatra da je singularitet najozbiljniji problem opće relativnosti, jer se na njemu krše zakoni fizike. Naime, ako se Veliki prasak temelji na matematici opće teorije relativnosti, onda dolazi do problema jer matematika može objasniti samo ono što se dogodilo odmah nakon praska, ali ne i što je bilo prije i za vrijeme samog praska. Tako Ali i njegov kolega znanstvenik Saurya Das u svom radu objašnjavaju da singularnost Velikog praska može biti riješena njihovim novim modelom u kojem svemir nema ni početak ni kraj.

Fizičari naglašavaju da se njihove kvantne korekcije ne primjenjuju isključivo u pokušaju otklanjanja singularnosti. Njihov se rad temelji na idejama teorijskog fizičara Davida Bohma, koji je od 1950-tih istraživao zamjenu klasičnih geodezijskih putanja (najkraći put između dvije točke na zakrivljenoj površini) s kvantnim putanjama. Ali i Das primijenili su ove putanje u jednadžbu fizičara Amal Kumar Raychaudhurija. Koristeći kvantno ispravljenu Raychaudhurijevu jednadžbu, Ali i Das izveli su kvantnu korekciju Friedmannove jednadžbe koja opisuje širenje i razvoj svemira (uključujući i Veliki prasak) u kontekstu opće relativnosti. Iako se ne radi o potpunoj teoriji kvantne gravitacije, model sadrži elemente iz oboje, iz kvantne teorije i teorije opće relativnosti. Ali i Das također očekuju da će se njihovi rezultati održati čak i onda kada je u potpunosti formulirana teorija kvantne gravitacije.

Osim što ovi fizičari ne predviđaju singularnost Velikog praska, njihov rad ne predviđa ni veliko urušavanje. Naime, prema teoriji opće relativnosti, jedan od mogućih ishoda je da će se u jednom trenutku širenja svemir početi smanjivati, sve dok se ne uruši sam u sebe, kada će ponovno postati beskonačno gusta točka. Njihov model izbjegava singularnost zbog ključne razlike između klasičnih geodezijskih putanja i Bohmovih putanja jer se geodezijske putanje vremenom križaju, a točke na kojoj konvergiraju su singularnosti. Za razliku od toga, Bohmove se putanje nikada ne križaju, tako da se singularnosti ne pojavljuju u jednadžbama.

U konačnosti kozmološkog smisla, znanstvenici objašnjavaju da se kvantne korekcije mogu promatrati kao kozmičke konstante (bez potrebe za tamnom energijom) i kao zračenje. Ovi uvjeti također daju pretpostavke koje su usko podudaraju s aktualnim zapažanjima kozmološke konstante i gustoće svemira. Ovi znanstvenici planiraju i dalje raditi na svom modelu, a njihov budući rad uključuje uzimanje u obzir malih nehomogenih i anizotropnih perturbacija, no ne očekuju da će to značajno utjecati na rezultate.

Na kraju, budući da ionako nemamo čvrstih dokaza ni o čemu, ove nove pretpostavke laički gledano imaju i te kako smisla. Jer, teorija da je svemir vječan te se neprekidno stvara i urušava u ciklusima sigurno ima jako puno smisla. Pogotovo ako se razmisli o teoriji više dimenzionalnih svemira i još mnogo toga što treba uzeti u obzir. Kada gledamo ka polazišnoj točci stvaranja vlastitog svemira možda ne trebamo o tome razmišljati kao o mjestu, iako je to teško obzirom na činjenicu da još uvijek ne uočavamo druge čimbenike koji su odigrali ulogu u stvaranju onoga što zovemo stvarnost. U obzir treba uzeti i činjenicu da kvantna fizika pokazuje da prava priroda i stvaranje svemira nije puka fizička materijalna stvar. Možda će nam nova otkrića moderne fizike koja zadiru u ne materijalističku znanost objasniti više toga, kao što kaže profesor fizike i astronomije R. C. Henry: “Temeljni zaključak nove fizike jest shvaćanje da promatrač oblikuje stvarnost. Kao promatrači, osobno smo uključeni u izradu vlastite stvarnosti. Fizičari su prisiljeni priznati da je svemir mentalna konstrukcija. Fizičar sir James Jeans piše – Struja znanja kreće prema ne mehaničkoj stvarnosti; svemir počinje izgledati više kao velika misao, a ne kao veliki stroj. Um se više ne pojavljuje kao slučajni uljez u svijet tvari, već ga treba prihvatiti kao začetnika i vladara svijeta materije.”