Naslovnica BiH Kultura Tako je govor...

Tako je govorio Krleža: Nacionalizam je opasnija narkoza od religije

399
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
U drugoj epizodi serije “Tako je govorio Krleža” donosimo vam na uvid promišljanja najvećeg hrvatskog pisca o religiji i naciji, sabrana u knjizi “Krleža o religiji” iz 1982. godine. Materijal za ovu knjigu pripremio je doktor Ivan Cvitković, a radi se o izdanju zagrebačke Mladosti i sarajevskog Oslobođenja. Kako rekosmo u uvodu ove serije, “Miroslav Krleža najveći je hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, čovjek kakav se u kulturi neke zemlje pojavljuje jednom u stotinu i više godina. Njegovo djelo danas je manje više nepoznato široj čitateljskoj publici, jer Krleža sad, u političkim i društvenim okolnostima u kojima živimo, spada u red politički nepoćudnih pisaca”.

Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.

O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade.

Banket u Blitvi

Što ostaje, do vraga, u glavi našeg kavanskog glupana, kad proguta jednu od brbljarija o Božiću ili Uskrsu kao o hrvatskim narodnim blagdanima, kao da smo zaista vjerujuća katolička nacija.

Zastave 1-5 

Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5

Uzevši u obzir sve krugove nacionalno zaostale, neuke, neobaviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i kod Hrvata (djela panačakih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-slika prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u korozivne procese koji kemijski izjedaju samu supstanciju po dubljem, nezdravom zakonu gluposti. Igru tih smiješnih “kozmogonija”, tog lažljivog kraljevskog historiografskog patosa, blesavog “rasog” megalomanskog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne relikte i preživjele karikature trebalo bi već jedanput izvrgnuti dostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih s dnevnog reda zauvijek.

Teze za jednu diskusiju iz godine 1935 

Ja biih umro od stida prije nego što bih se pozvaona nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva… tipično seljački… i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika…

Banket u Blitvi

Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine i Varaždina, a katolik iz Livna Hrvatu katoliku iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inostranstva.

Teze za jednu diksusiju iz godine 1935

Na bizantijski i latinski imperijalizam naši su narodi reagirali afirmacijom svog vlastitog govora i pisma i evanđelja, dakle politikom smanjenja zla, politikom prevladavanja poteškoća, politogenezom čitave jedne serije narodnih političkih sredovječnih suvereniteta i umjetničkim stvaralačkim, intelektualnim otporom spram supremacije tzv. latinskog i grčkog i germanskog duha, koji nije bio nego sublimirana smrtna osuda svega što je u onom davnom slučaju bilo primitivno, dakle “barbarsko”, dakle naše – vlastito.

Panorama pogleda, pojava i pojmova 1-5

Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator “hrvatstva kao takvog” i da biskup i grof Drašković ima monopolč n a svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva “kao takvog”, hrvatstva “an sich”, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti “kao takvog” ili “po sebi” nema,. pa čak ni naše planete “kao takve” – po sebi same. “Po sebi”, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi ad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.

Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće

U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lijevu kritiku, samozadovoljno prevrčući očima na prazne fraze, kakve se izgovaraju iz lažljive konvencionalnosti.

Da smo “Antemurale Christianitatis”, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo na vlas tako, kao što je to opjevao Jan Panonije, biskup Pečujski. Da so krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve “do posljednje kapi krvi”, o tome se pisalo iz austrijske perspektive sve do sloma Austrije (1527-1918).

O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva 

Hrvatstvo bi trebalo da već prestane biti “ljubavlju rodoljuba”, jer od te dugotrajne “ljubavi”, kao i od one bilblijske, nije hrvatskom narodu granulo sunašce slobode.

Nekoliko riječi o malograđanskom histroizmu uopće

Ne biti mitoman, ne biti opterećen balastom prošlih vijekova, teretom takozvane tradicije i fetišizma, ne popuštati pasivno inerciji konzervativnog javnog mišljenja, opirati se dosljedno svemu što u ovoj zemlji predstavlja takozvane patrijarhalno zaostale “ideale”, to znači poricati sve one elemente koji nacionalnu svijest grade po prošlostoljetnom romantičarskom kalupu, koji politički organizirani predstavljaju nsumnjivo preživjele, da ne kažem reakcionarne snage. S obzirom na to što su upravo ovi elemen ti nacionalne svijesti kod Hrvata i Srba, u našim relacijama, po pravilu grško-latinske religiozne naravi, bilo kakvo prilaženje rješavanju ove pojave koje nije areligiozno, koje trabunja o nekoj crkvenoj predaji, jeste protuprogresivno i dovodi logično do produbljivanja nesporazuma.

Dnevnik 1-5

Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.