Tarik Dervović: Imao sam sreću da odrastem s Merimom

Za sve one koji nisu bili te sreće, volio bih podijeliti kakav je život sa Merimom iz moje perspektive. Merima je starija od mene 4 mjeseca i zajedno smo od malih nogu, živjeli smo u istoj kući, zajedno išli u školu, imali isto društvo…
Nikada je nisam doživljavao ni gledao kao osobu sa invaliditetom, nego uvijek isključivo kao stariju rodicu/sestru. To nikako nije zbog toga što sam ja bio neko aman fino i prosvijetljeno dijete, nego zbog Meriminog stava prema životu, zbog toga kako su se njena mama, a moja tetka Keka, moji roditelji i svi ostali ukućani postavili prema nama kao ravnopravnim. Nikada Merima nije imala povlastice na račun invaliditeta. Ako se igramo žmire i ako sam tebe prvu pronašao, onda ćeš ti i žmiriti sljedeća i to nikad nije bilo sporno; ako sam pojeo sve svoje bombone, onda prelazim na tvoje, ko ti je kriv što čuvaš najbolje za kraj; ako si se ofarbala u crno i frizura ti je katastrofalna, smijat ćemo ti se ko što bi se smijali i svakom drugom…
Tukli smo se k'o i sva normalna djeca. Ravnopravno! Možda sam ja bio brži, ali je Merima bila jača. To je često koristila da gnjavi i ljubi mlađu djecu, prvo mene, onda moju sestru pa kako je ko uspio nadjačati, onda je čekala nove bebe (čitaj žrtve) u porodici.

Onda smo jednom tako mogli kuću zapaliti (ostalo je na progorenom tepihu). Normalno, prvo smo to pokušali sakriti, ali kad smo bili razotkriveni, onda smo oboje bili isto ruženi; možda Merima malo više kao starija i, pretpostavljalo se (neopravdano), pametnija. Ovdje bih spomenuo da je Keka uvijek prednost davala mlađem djetetu. Na primjer, ako baka prži pomfrit, ako serviramo sladoled ili bilo šta drugo, prvo dobija najmlađe dijete. To mi je savršeno odgovaralo dok se nije rodila Emina i oduzela mi tu privilegiju.

Nadalje, ni Merima nije cvjećka kakvom se predstavlja po ovim blogovima, zna biti i naporna i dosadna i, po mom stručnom i nadasve veoma selektivnom mišljenju, nema nikakav ukus za muziku. Katastrofa je. Jednom je uspjela kompoziciju Maksima Mrvice doživjeti i svima pristunima predstaviti kao narodnjak. Nikad je više nisam mogao slušati istim ušima -.-

Odrastajući tako nikad nisam osjećao da među nama ima nekih razlika. Naravno, bilo ih je. Meni je matematika išla od ruke, Merimi nikad nije, ona se bavila tamo nekim stvarima kao što je crtanje i ostale stvari za djevojčice (tako sam tad mislio, sad sam ponosan na njeno slikanje). Ne mogu sad nabrajati sve na šta sam ponosan jer ima toliko toga, ali izdvojio bih to što je prestala pušiti poslije 10 godina.

Sad kad gledam unazad, mogu reći da sam veoma sretan što sam imao priliku odrastati s Merimom, i što i dalje imam priliku da se družimo. Ono što ja vidim, kad zanemarim ove sitnice oko muzike, je nevjerovatna ljubav prema životu i optimizam.

Tarik Dervović