Naslovnica Kolumne Tartifi moder...

Tartifi modernog doba, visočko licemjerstvo skriveno iza maski pobožnosti

"...Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda - krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih. Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku. Preokreći se, sine. Moli se naglas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Budi jedan od njih. Otvori račun u njihovoj banci sperme. Preokreći se, sine. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime. Misli njegovom glavom...." (Nenad Veličković)

3401

Još uvijek jurišam na vjetrenjače. Zanimljivo je da mi je sve to počelo ličiti na onu: “Svira kurcu!” Eh sad, više puta sam se zapitao jesu li zapravo, čitaoci i oni kojih se sve ovo tiče u ovoj prostoj rečenici imenica? Visoko je danas “crkotina”, upucana u ratu i izdahnula poslije rata. Sad samo smrdi sve više iz dana u dan. Crkotinu nasele crvi, hrane se i razmnožavaju, gamižu. I sve tako dok na kraju ne ostane ogoljeni kičmeni stub. A vjetrenjače? One ne bi ni imale smisla da nije vjetrova, a oni razarajući upravo najviše struje proizvedu.

Poltroni su đubre na kojemu rastu sva zla ovoga svijeta

Nevjerovatno koliko se u ovome gradu pokušava zatrti trag svemu što i najmanje odudara od prosječnosti. Priča o mediokritetima kaže: ako  nečija glava izviri iz mase samo za pedalj, sva su oružja uperena u tu glavu, koja se mora skratiti prema mjeri ostalih, prosječnih. Narodski rečeno, mediokritet je onaj ko se povodi za općim mišljenjem, pošto nema svoga. A poltroni? To je slična sorta ljudi koja uspijeva održati ravnotežu da ne padne u momentu dok dodvorički pruža ruku dolazećem šefu, u isto vrijeme okreće leđa odlazećem rukovodiocu. Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvim ljudima glasi: “Poltroni su đubre na kojemu rastu sva zla ovoga svijeta”.

Politika je javna djelatnost u kojoj svako može biti pozvan na odgovornost

Raznorazni šefovi i šefići, a pogotovo oni iz struktura vlasti, najčešće su okruženi poslušnim mediokritetima i poltronima kojima je najvažnije parazitski se uvaliti u tu strukturu i odobravati politiku svog nadređenog, ma kakva ona bila. Zbog toga se događa da šefovi i političari vrlo brzo sebe počnu smatrati centrom svemira i svaka ideja ili aktivnost koja bi promijenila njihovu lažnu poziciju im je neprijateljska, pa se protiv nje bore na sve moguće načine. Klimoglavci – poslušnici su oni kojima je kičma sasvim sporedni dio tijela, pa često sistem i svoje pretpostavljene – koji su nositelji toga sistema, tjeraju u još veći mrak. Svako od nas poznaje najmanje jedan takav par. To su vam oni koji smatraju da se niko u njihovom gradu ne može zaposliti bez njihovoga «aminovanja», a njegovi mediokriteti i poltroni odobravajući plješću i galame iz sveg glasa. S tim da zaboravljavaju da je politika javna djelatnost u kojoj svako može biti pozvan na odgovornost.

Između patriotizma i koristoljublja, seosko-građanskog kompleksa niže vrijednosti i inatskog osvetoljublja

U poslijeratnom Visokom vladajuća garnitura je izgubljena u vremenu i prostoru, dezorijentisana i zbunjena stoji razapeta između patriotizma i koristoljublja, seosko-građanskog kompleksa niže vrijednosti i inatskog osvetoljublja, fakultetske diplome i vlastite nekulture, religijske dvoličnosti i ateističke gluposti. Kada pogledam iza sebe sa ove vremenske distance uočavam da mi je 20 najboljih godina u Visokom prošlo u borbi sa vjetrenjačama. Rat, pa Kenan Jusufbašić, Faruk Salčinović i Munib Alibegović u dva navrata i prije isteka mandata potrošena Amra Babić. Privatno i nije mi bilo loše, imao sam sreće za razliku od armije mojih vršnjaka koji su nakon rata ostali izgubljeni u vremenu i prostoru vjerujući u lažna obećanja pobrojanih i onih koji su činili visočku vlast posljednjih 20 godina. Visoko su pretvorili u običnu selendru bez perspektive i bilo kakve nade da bi sve to moglo biti drugačije. Na otvorenoj političkoj sceni je amaterski poltronizam i igra najboljih neprijatelja. Umjesto adekvatnih rješenja izlaska iz ove usrane situacije nude nam se debilski medijski istupi u obliku olakšanja vlastite savjesti i priče “Allaha mi imali smo ispravan nijet. Ako lažemo ne makli se s ovog mjesta”. A mjesto na kojem jesu porezne obveznike u brutu košta cca.40% ukupnog godišnjeg budžeta. Sve to vrijeđa inteligenciju svakoga ko voli Visoko i ko pamti bolje Visoko. Sistem funkcioniše na principu psihologije čopora i tako se nesvjesno svi ponašamo.

“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen jer pribavlja moć. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.”

Moje i njihovo Visoko su dva različita grada

Postoje mirisi koji me vrate u neko bolje ili lošije vrijeme, od kojih srce brže zakuca, od kojih glas nehotice zatreperi. Postoje sjećanja na neka sretnija vremena koja se bez obzira na tadašnju surovu realnost, čine bolja i nadasve bezbrižnija. I za ratna vremena će mnogi reći da su bila bezbrižnija, optimističnija i sretnija nego sadašnjost. Neiskvarenost, iskrenost, skromnost, optimizam i neka neobjašnjiva bratska povezanost i bliskost sa tadašnjim prijateljima je vrhunsko zadovoljstvo i osjećaj koji sada nikako ne mogu dostići. Ono što čini čovjeka uzvišenim bićem je davno izgubilo svoju dušu u ovom okruženju. Kad se to dogodilo? Kad smo prestali biti velikodušni i iskreni jedni prema drugima? Kad smo se prestali radovati? Kad smo postali nezainteresovani za ono što nas se lično tiče? Odakle dođe ta letargija, depresija, pohlepa, licemjerje, cinizam i otimačina? Kad smo se pretvorili u društvo onih koji imaju samo kolektivnu svijest i savjest, dok se individualna ili zatomljuje, skriva, šuti ili bježi…? Zašto smo sebi dozvolili da sve humano, sretno i pametno iz nas neprimjetno ispari, da se izgubi u nepreglednoj masi bezličnih i beznačajnih glasača, stranačkih glupana, koji nesvjesno ali uporno produžavaju agoniju mog/našeg Visokog?

Postoje tako ljudi koji spoznaju da je sve ono što nazivaju srećom, ljubavlju ili radošću samoobmana koja je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama. Onda im postane strašno prazno u srcu, i jedino što ih još može razbuditi iz tog mrtvila jeste rizična igra sa svojom sudbinom, i sudbinom drugih. I tu dolazimo do suštine da se oni zajebavaju s nama i našim sudbinama, a Visoko i dalje selektivno, pa čak i nesvjesno još strašnije uništavaju, a da i ne znaju, jer kako će znati kad nemaju priliku ni da vide kako to današnje Visoko izgleda. Nisu stranački poslušnici prava slika Visokog, naprotiv, oni su upravo suprotno tome, njihova pohlepa, lični interes i licemjerstvo vođama čopora ne dozvoljavaju da vide stvarno Visoko i njegove prave stanovnike koji su jasna slika današnjih prilika.

Ne mogu ja i neću da se identificiram sa onima čiji je krajnji domet slikanje sa Halidom Muslimovićem. U naselju Luke u kojem sam ja odrastao taj čin je bio krajnji oblik izraženog papanluka. Pa raja iz haustora bi me zajebavala do kraja života da sam napravio takvu grešku, grešku koja je danas sasvim normalna i prirodna pojava u Visokom. Nije ni bitno gdje si odrastao ili rođen, bitno je da svoje neartikulisane, čobanske navike, primitivizam i druge oblike ponašanja ne doneseš sa sobom u sredinu u kojoj želis živjeti i praviti nekakvu političku ili bilo koju drugu karijeru. Potrebno je da, osim fizičkog preseljenja tijela, malo i duh prilagodiš mjestu novog boravka. A primitivaca i papaka će uvijek biti u dovoljnim količinama i među onima koji se predstvaljaju kao nekakve generacije begovskih visočkih porodica. Ustvari među takvima je i najviše onih koji su krivi za današnji izgled Visokog. Malo poniznosti prema ovom gradu i istine o sebi ne bi bilo zgoreg. Svako je od nas osoba za sebe koju ne određuje isključivo porijeklo, ima tu malo i vaspitanja iz kuće, škole, komšiluka, doživljenog i viđenog, a ima i od pročitanog.

Ne vraćam se više na – moglo je bolje! Da je moglo, bilo bi!

Visoko danas funkcioniše u jednom obliku robovsko/kmetovsko/vazalskog uređenja te mazohističko/podaničkog odnosa spram nekadašnjeg okupatora, a dugotrajno robovanje i hrđava uprava mogu zbuniti i unakaziti shvatanje. Tada zdrav razum i prav sud oslabe i vremenom se potpuno izvitopere. U takvom gradu poremećenih odnosa narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete. Vladajuća politička manjina trenutno pokušava da ubjeđuje ekonomski obespravljenu većinu koja se bori za golu egzistenciju kako nam ide pravo dobro, s tim da ako pogledamo malo bolje, jasno možemo da vidimo da nam zaista dobro ide, ali nizbrdo. Potreba za vlašću raste i razvija se, u početku je slabašna, još nema nikakvog jasnog lika, samo pobuđuje strastvenu žudnju koja čovjeka goni da ustraje i ne odustaje. Ima strahovitu moć. Postupno prožima i opsjeda onoga ko je nosi, tako da on ne vidi ništa drugo i ni na što ne misli osim na to kako da je otjelovi. S takvom mišlju u sebi čovjek je uistinu nalik na luđaka – i ne pita je li ispravno ili nije, je li dobro ili je zlo, radi po nekoj nevidljivoj zapovijedi i zna samo da je sredstvo u vlasti nečeg što je jače od njega. Takvi su nas doveli u situaciju da stvari oko sebe posmatramo iz forme “nižeg oblika života” i zaista iz te perspektive možemo gledati samo prema gore, pojednostavljeno rečeno dotakli smo dno, a ako postoji, onda i dno dna.

Ne vraćam se više na – moglo je bolje! Da je moglo, bilo bi! Ponekad su prava pitanja ona za koja odlučiš da ih nećeš postavljati. Mi smo sve ono što oni nisu, niti kad mogu biti. Suštinska razlika među nama je odnos prema Visokom. Oni su gubitak koji bi za nas bio čisti dobitak. Jasno mi je da ugađanje stvara prijatelje, a istina mržnju, ali ja drugačije ne znam, tamo gdje sam ja odrastao to je jednostavno bilo nepisano pravilo ulice, kodeks ponašanja koji se poštovao nemjerljivo više nego licemjerstvo i politički kurvaluk u vijećničkim klupama. Takvim se ne izvinjavam niti osjećam potrebu za tim, nekim nepotrebnim društvenim pojavama jednostavno treba udariti u epicentar kompleksa, jer biti u Visokom podoban, po automatizmu znači ne bit’ slobodan.

U ovoj borbi nema opravdanja za kukavičluk

Ja sam odlučio učiniti sve što je u ljudskoj moći da moje Visoko ne bude ovakvo kakvo je danas, želim bolje Visoko i spreman sam se boriti za njega bez obzira na posljedice. Stvarni razlog zašto je to tako nema nikakvu materijalnu formu niti je neki jeftini žal za nekim vremenima u kojima je kao meni bilo bolje. Ustvari možda i nije bilo, ali tada to nisam znao, nisam razumio u čemu je suština, jednostavno me nije ni zanimalo. Sve ovo pišem iz perspektive čovjeka koji danas ovo Visoko mnogo jasnije vidi i doživljava sa Ch.Vile. Ali se stalno i iznova vraćam ovdje gdje prirodno i pripadam. Moja krajnja ambicija, u borbi u čiju ispravnost ne sumnjam, jeste bolje i drugačije Visoko od ovog danas, u toj borbi nema opravdanja za kukavičluk.

Visoko je sredina koja je u Bosni i Hercegovini možda nacionalno i najhomogenija od prije agresije pa do danas. Zašto pišem o Visokom kao nacionalno homogenom gradu i pripadajućim mu selima? Jednostavno kako ne bih pisao da je Visoko etnički prilično čisto mjesto. Bilo kako bilo, Visoko je sredina u kojoj procentualno preko 90 (da ne napišem 95) posto žive Bošnjaci (muslimani), a Srbi (pravoslavci) i Hrvati (katolici) se mogu na prste prebrojati. Divne li slike i prilike, odličnih li uslova da ova sredina ne boluje od hronične bolesti u kojoj se nacionalno podjeljeni stanovnici ne mogu dogovoriti o bilo čemu! Može se slobodno reći da je Visoko praktično karanten u kojem bolest, od koje boluje Bosna i Hercegovina, nema šanse da se razvije. Pa ipak, Visoko grca u neorganizovanosti, fekalijama društvenog idiotizma i nemogućnosti da bilo koja progresivna ideja i inicijativa zaživi i doživi svoje rezultate. Dakle, pogledamo visočko Općinsko vijeće i tu vidimo da ne vidimo nacionalno podijeljene zastupnike/vijećnike, Bošnjake, Srbe i Hrvate koji se zbog nepremostivih razlika ne mogu dogovoriti o bilo čemu što bi građanima obezbijedilo uslove u kojima normalan čovjek može funkcionisati. Samo što se u tom cirkusu zvanom OV Visoko istina ne sviđa onome koji kroti rijetke lavove, dok brojne majmune kroti na trapezu. Lavovi odavno leže u ćošku i samo se sjećaju starih dobrih vremena, a majmuni se jednako množe i cerekaju, sve bi učinili za bananu.

Pit ćemo kaHve, oblik društvenog djelovanja koji nas je učinio jednom od tri najsiromašnije općine u BiH

U jednom dijelu knjige “Zovem se crvena” čija je tematika Istanbul u šesnaestom stoljeću, izvan zidina raskošnog dvora gdje caruju siromaštvo, kuga, nemoral, jad i nespokoj  – baš kao u Visokom danas, gdje izvan tih Općinskih zidina umišljene političke veličina vaninstitucionalno i elitistički uz “kahvu” rješavaju najkompliciranije visočke probleme – Šejh Husret kaže:

“O vjernici, ispijanje kahve je haram, i zato je hazreti Pejgamber znao da ona opčinjava mozak, i da ona čini rupu u stomaku, i da je ona razlog neplodnosti i stvara bruh, i da je ona šejtanska spletka, on nije pio kahvu. Kahvane su mjesta gdje ljudi idu zarad ćeifa. I bogati ljudi su zarobljenici svojih strasti i sjede jedni ispred drugih spremni da raspravljaju sve vrste prostakluka. Zato kahvane treba zatvoriti prije mjesta gdje se služi alkohol”

A u Visokom se svi problemi rješavaju “uz kaHvu”. Svi bi da im se dolazi na noge i da oni pametuju i dijele savjete uz kaHvu, jebala ih njihova kaHva koja nas je dovela u poziciju da smo zvanično treća najsiromašnija općina u BiH.

Kad fazani lete

Već izvjesno vrijeme visočku političku stvarnost posmatram kroz dvije interesantne univerzalne priče. Jedna je nastala 1901. godine od strane autora Radoja Domanovića i zove se “Vođa”, dok je druga bajka “Carevo novo ruho” od Hans Christian Andersena.

U šizofrenom socijalnom tkivu kakvo je Visoko ne možeš se unutar zadanog demokratskog sistema praviti demokrata! Slučaj je zanimljiv i utoliko što je mehanizam vlasti, na razini puke procedure, doživio  poraz. Politički fazani će nas prodati u “interesu” svih nas. S tim da treba znati da su fazani veoma oprezne i plašljiva ptice, koje otkrivaju brzo svaku pojavu i bježe kad osjete opasnost. Fazani lete na kratkim distancama, ali mogu i da brzo trče po zemlji. Zbog sposobnosti da se prilagode i da se razmnožavaju gdje god su ga naselili, fazan je postao jedna od najpoznatijih ptica na svijetu.

Suštinska razlika između kurve i prostitutke daje dijagnozu današnjem Visokom

Ukratko, prostitutka može biti i muška i ženska, to je osoba koja “pošteno” zarađuje za golu egzistenciju, to joj je posao od kojeg živi, hrani porodicu, plaća režije, ratu za kredit… U uređenim zemljama ova djelatnost se tretira kao najstariji zanat na svijetu, to je biznis kao i svaki drugi, malo je upitan karakter i moral osobe. Onaj koji se prostituiše za novac je obrtnik, uredno plaća porez i ravnopravan je član društva – to je što jeste.

Kurva je nešto sasvim drugo. Interes kurve je posve drugačiji. Muška ili ženska kurva se nekome zaklela na vjernost i svjesno iz raznih pobuda, užitka prije svega, vara i izdaje onoga kome je obećana vjernost. Kurvanjski odnos prema životu, životnim vrijednostima, moralu i karakteru nije definisan kao u slučaju prostitutke, a pojednostavljeno gledano prostitutka i kurva su dvije iste stvari samo sa drugačijim imenom. Suštinski razlika je ogromna. U Visokom je trenutno prisutan opći kurvaluk i prostituisanje svih vrijednosti. Naravno, ima toga svuda oko nas, nije to samo u Visokom, gdje god se okrenete možete vidjeti i prepoznati karakternu kurvu i prostitutku. Na svu sreću vijek trajanja im je kratak, traju u jednom vremenskom periodu i zauvijek ostaju obilježeni, kako oni tako i oni koji dolaze poslije njih, čak im i nedužni potomci, članovi familije, kasnije snose posljedice njihovog kurvaluka.

Srećom, čaršija pamti i šuti kad psi laju, a vjetar lavež nosi …

Hasan Hafiz Senaja efendija Hadžijahić, brat Hatibov, po završenim teološkim naukama, završio je i pravo u Turskoj, postao advokat u Carigradu, gdje i umro. Ali, dok je još učio vjerske nauke, dolazio je u Sarajevo, pa bi ponekad i vazio. Jednom je tako držao vaz u Visokom, gdje je tumačio tobu (pokajanje) pa je rekao: “Allah dželešanuhu primio je tobu i kad insanu duša dovde dođe  (pokazujući rukom do grla). Ali, jebo sam mu mater ko je dotle čekao!”. (Izvorni tekst iz knjige “Sarajevski  Nekrologij”)

Gdje vam je ponos dok za svoju djecu odvajate posljednje kovanice ujutro kad krenu u školu, dok obijate pragove zavoda za zapošljavanje, dok čekate mizeriju od plata koje ne stižu mjesecima? Bole li vas oni geleri u ranjenim i hrabrim tijelima koja su jednom stala na barikade dok su vam lideri češali jaja u foteljama?

Jedne prilike komšija iz B-1 mi reče:

“Visoko ti je usran grad, a ja ga volim, pa se pitam, može li normalan insan voljeti govna? Ili ja nisam normalan? Il’ je nešto treće?”

Moj odgovor, iako izvorno pripada drugom autoru, parafraziran je glasio otprilike ovako:

Visoko nije grad, čaršija, mahala ni kasaba. Visoko nisu ni ljudi koji grade tubo-folk elitu. Visoko je nešto više, to je dio duše u kojem se kriju sva mjesta koja nose pečat našeg odrastanja, svi sokaci u kojim nam je srce prvi put drhtalo, sva lica koja rado srećemo …

Visoko je ono nešto visočije od kaljuže u koju žele da ga bace …

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.