To što ne činiš nikome zlo, ne znači da si dobar

Pošto su dobar i lud oduvijek važili za braću danas svi, bježeći od etikete luđaka, biraju da se predstavljaju kao zli. Kažu štite sebe na taj način. Bolje da izgledaju nepristupačno nego priglupo, bolje da budu odbojni za komunikaciju nego podobni za zajebati. Nekom sumanutom logikom postalo je bolje da se kroz život ide uvjeravajući druge da nisi baš toliko dobar da slučajno ne bi pomislili da si lud ili glup.

Sljedbenici te ideje, ta hipnotisana armija koja tobože cijeni sebe nauštrb poštovanja drugih, vremenom je odučena od dobrote. Neko im je nekad rekao „Ako ne poštuješ sebe, niko te neće poštovati“, negdje su čuli da „Cilj opravdava sredstvo“, da se „Dobrima uvijek loše vraća“, i onu staru najgoru od svih „Ma šuti i gledaj sebe“. Sve im je to napravilo kašu u glavi pa su samopoštovanje pomiješali sa nadobudnošću, ambicioznost sa oportunizmom, štedljivost sa sebičnošću, oprez sa strahom, dobro sa zlim a zlo sa dobrim.

Na tom putu su odlazeći od svoje suštine postali zbunjeni u mnoštvu izbora da budu šta požele. Misle da biraju sebe odbacujući druge, da čuvajući se od drugih grade sebe, da gledajući samo svoja posla ne smetaju drugima. Niko im nije rekao da su ljudi jedino sretni kada dijele sebe, da se grade jedino kroz odnose sa drugima, da samo dajući mogu da dobijaju, da se samo dijeljenjem umnožavamo. Ne. To je danas prećutano. Nije im rečeno da od života ne mogu da se sačuvaju.

Danas nam se stvari objašnjavaju samo do pola, samo dokle smo spremni da prihvatimo i dok se ne zahtjeva nikakav trud sa naše strane. Do pola nam je objašnjeno, a od pola smo lagani. Niko im ne govori da kad se jednom krene putem takvog samoljublja, da se teško vraća natrag. Da kad im koža zadeblja na emocije možda niko neće moći da ih povrijedi, ali tada niko neće moći ni da ih učini sretnima. Da kao što ne možeš da budeš malo mrtav ili malo živ, isto tako ne mogu biti malo dobri ili malo zli.

Misle da su ne čineći nikome zlo – dobri. Ne. To je najveća vražja rabota, najprljavija od svih, podmukla i opasna, koja nam mijenja svijest o sebi, koja nam muti vidike i uludo skladišti dobrotu kojoj tada prolazi rok. Dobrota koja nije davana u vremenu kad je najpotrebnija postaje beskorisna. Dobronamjernost koja nije uvijek bezuslovno na gotovo, nije dobronamjernost već proračunatost. Na skali između dobra i zla, postoji samo jedan tačan izbor. Nema nijansi, nema subjektivnih interpretacija ni teorija. Postoji činjenje dobra, i činjenje zla. Nečinjenje ničeg dobrog – je zlo. Ne činiti ništa dobro onda kad možemo da učinimo nešto – je zlo. Nečinjenje ničeg zlog je zlo sve dok ne podrazumijeva činjenje dobrog. Tek onda kada se sa nečinjenja ničeg prebacimo na djelovanje, možemo se brojati u živa bića.

Pod izgovorom da ne odmažemo, zavaravamo se da smo dobri. Nismo dovoljno. Ovaj svijet neće spasiti ni inteligentni, ni bogati, ni uspješni. Neće nas izliječiti ni znanje, ni pare, ni titule. Ovom svijetu danas treba beskrajno ljudskosti, a ne na kašičicu. Suviše je daleko odvela stranputica da bismo ove metastaze morala liječili nečinjenjem. Ove bolesti čovječanstva liječe se samo djelima, davanjem primjera i dizanjem glasa da bez opšteg dobra za svako živo biće, neće biti ni pojedinačnog za nas same.