Uspjesi uprkos poteškoćama, jer odustajanje nije opcija

162

Razgovarala: Amela Sejdić za Global Analitika

MARKETING

Ekrem Karapandžić je kao dvadesetogodišnjak postao 100% ratni vojni invalid. Ranjen je 27. oktobra 1994. godine. Njegovo ranjavanje bilo je izuzetno teško, te mu je odmah bila amputirana lijeva noga i odstranjen lijevi bubreg, dok su oštećeni i ostali dijelovi tijela. Ranjavanje, koje je ostavilo velike posljedice na organizam iziskivalo je dugotrajan oporavak, koji je sveukupno trajao pune tri godine. Najviše problema zadavala mu je desna noga, u koju je, također, bio ranjen, te je uz pomoć Općine Tešanj, otišao na liječenje u Sloveniju, gdje su mu ugradili unutarnje ploče i donekle poboljšali cjelokupno stanje.

Život sa povlasticama ovisi od nečije dobre volje

Kao i ostale osobe sa invaliditetom, Karapandžić je nailazio i nailazi na raznorazne probleme i poteškoće. Mada ističe, da postoje i takozvane povlastice za osobe s invaliditetom, koje su ustvari sitnice i koje bi trebale biti ono što se podrazumijeva, kao što je propuštanje u redu za čekanje, pristojno i kulturno ophođenje i razumijevanje. Međutim, problemi sa kojima se susreću osobe s invaliditetom su mnogo veći i konkretniji. Jedan od takvih za njega je saobraćaj i parking, tako da nije u mogućosti obavljati najjednostavnije svakodnevne potrebe, kao što je na primjer odlazak u pekaru.

“Oni  koji izdaju rješenja za otvaranje takvih objekata, naravno da bi trebali to raditi na osnovu nekih kriterija koji se moraju podrazumjevati da bi neka djelatnost radila u nekom objektu”, navodi Karapandžić.

Karapandžić smatra da u Bosni i Hercegovini generalno postoji problem što se tiče neadekvatne brige o osobama sa invaliditetom. Čak postoji i problem pristupa osobama s invaliditetom i samoj zgradi Općine Tešanj, što predstavlja, između ostalih, naravno, problem i za Karapandžića. Na pomoć države, koja nudi kako mnoge zakone tako i procedure u realizaciji istih, Ekrem je mišljenja da se ne može osloniti. Rješavanje određenih problema uglavnom zavisi od dobre volje pojedinaca koji se nalaze na određenom položaju. Tako ističe, da je, što se tiče njega, imao sreće da je 1997. godine, kada je zahvaljujući tadašnjem načelniku, dobio finansijska sredstva da ode na liječenje u Sloveniju i to ga je spasilo i učinilo ovim što danas jeste. Nažalost, to je sve čime se može pohvaliti da je dobio u zamjenu za komad tijela koji je izgubio za dobrobit svoje države.

Deset puta je aplicirao za dovršetak kuće. Na kraju je uspio dobiti određena sredstva, za završetak kuće, uz kritike da pravi preveliku kuću?!

Ističe, još jednom, da većina stvari zavisi od pojedinaca i njihove dobre volje, što je velika nepravda i neravnopravnosti prilikom ostvarivanja svojih prava.

Samoinicijativa i vlastita borba

Ipak, Ekrem nije dopustio da pored toga što je osoba s invaliditetom, da njegova egzistencija zavisi od drugih. Skupio je volju, želju, snagu i hrabrost, te osnovao vlastitu firmu “Faktor company”, koja odlično posluje.

Njegova ambicija za tim seže do djetinjstva, jer kaže da je još kao dijete volio raditi i nije mu bilo ništa “mrsko”. Što je bivao stariji, sve je više i više radio, jer je shvatao da čovjek najbolji oslonac može pronaći u sebi samom.  Poslije ranjavanja i prije odlaska u Sloveniju, nije uopće mogao hodati, ali je jako volio automobile pa je kupovao sebi alat i puzajući popravljao iste. Uvijek ga je privlačio neki biznis i maštao je o tome da nešto pokrene. Kaže da se okušao u više biznisa, u nekima je brzo ‘propao’, u nekima je  bio na pozitivnoj nuli, a u nekima je i dobivao. Za ovaj zadnji i najuuspješniji, supruga i on su počeli kupovati šivaće mašine još davne 2014. godine.

Od invalidnine nije bio u mogućnosti mnogo odvajati, pa su stoga kupovali mašinu po mašinu.

Za prvih pet do šest mašina trebalo im je, otprilike, godina dana. Onda su 2015. godine odlučili da otvore obrt. Uradili su ono što je bilo najbrže i najjednostavnije, uzeli su kredit u iznosu od 10.000 KM i uz nešto ušteđevine započeli. Prva godina je bila jako teška, ali uz upornost, poznavanjem potreba tržišta i ljudi, uspjeli su. Krenulo im je prilično dobro, te su na početku imali tri do četiri radnika, doživjeli i pozitivne i negativne strane poslovanja, ali nisu odustali. Danas se bave veoma uspješno proizvodnjom odijevnih predmeta. Njegova supruga, koja je inžinjer odjeće i tekstila, imala je prethodno znanje koje je stekla radeći u fabrici ”Borac” iz Travnika. Tako da su, na početku, znali proizvesti, ali nisu znali trgovati, te je i to trebalo naučiti. Zatim su se, zbog same naplate, odlučili da preimenuju firmu u d.o.o. (društvo sa ograničenom odgovornošću). Shvatili su da su svojim radom i uspjehom prevazišli taj obrt i da je vrijeme za nešto malo više, tako da su 2019.godine obrt preimenovali u d.o.o., odnosno u “FAKTOR company”.

Danas ova firma ima sedam radnika i šest poslovnih suradnika širom Bosne i Hercegovine, koji vrše distribuciju, odnosno prodaju te robe.

Ekrem nam priča, kako u firmi, s obzirom na njegovo stanje, radi što je u mogućnosti. Ipak, činjenica je, kaže on, da je osoba bez noge, da ne može čučanj napraviti, te ono što uspije sjedeći uraditi, to i uradi. Međutim njegov mozak radi bez prestanka i stalno stvara nove ideje. Njegova supruga mu je životna podrška, ali i poslovni partner. Oboje uživaju u radu, i za šest godina poslovanja firme, nisu uzimali godišnji odmor. Imaju velike ambicije, te žele od jedne male zanatske radnje ostvare godišnje obrte preko milion maraka.

Karapandžić smatra da će uspjeti u tome, rade sporije, ali i sigurnije, firma nije opterećena kreditima i sve se zasniva na njihovim sredstvima, a time će i uspjeh biti zagarantovan. Ekrem je posvećen radu i porodici i tu je pronašao smisao i ljepotu života. Ističe da nema drugih interesovanja i da ne izlazi često, jer ga izlasci ponekad podsjete na neke stvari i bace u razmišljanje, dok kroz rad na to zaboravlja.

Njegova firma se nalazi na 2 km udaljenosti od grada, ali tu nikada nije dosadno, kaže Ekrem, koji često ugosti poslovne suradnike u svojoj firmi. Također ističe da je uloga društvenih mreža velika u njegovom poslovanju. Član je i udruženja ratnih vojnih invalida, ali nije posebno aktivan.

Životna snaga i volja

Ekrema invaliditet nije obilježio i onesposobio, već podstakao da ustraje u svojim ciljevima te tako zabilježi uspjeh u privatnom i poslovnom pogledu.

Međutim i Ekrem sam naglašava da mu je invaliditet ipak život otežao, ali tvrdi da su osobe s invaliditetom snalažljive i da uvijek sebi nađu način i metod obavljanja različitih poslova. Bavio se i sam jedno vrijeme, varenjem i poslom sa metalnim konstrukcijama, pa je imao takve situacije gdje se morao popeti na skelu od četiri do pet metara visine, dok čovjek bez noge ne može uz ljestve. Ipak, kad imaš želju ili nešto moraš, onda i nađeš način, kaže Karapandžić. Jedno vrijeme se bavio i sa bravarijom, te je crtao dimenzije hale 20 sa 15 metara, koju je napravio u Tešnju i odvezao u Brčko i sklopio. Bila je gotova za tri dana.

“Ne dopuštam da bilo što stane na put mojim željama i ambicijama. Iako nikada ne dajem rokove, niti se držim istih, jer se znalo desiti i propuštenih. Najvažnije je ne odustati!”

Njegova poruka osobama s invaliditetom bi bila da se ne moraju obazirati na cjelokupno društvo. U svakom društvu i sistemu postoje i pozitivne i negative osobe. Da njihov fokus bude na njihovoj porodici i da pokušaju pronaći ono što će ih ispunjavati. Čovjek treba prvo probati da bi znao da li je u mogućnosti nešto uraditi.

Ekrem Karapandžić nije samo uspješan poslovni čovjek nego i veliki humanitarac. Davao je donacije i one za koje se zna, i one mnogo bitnije, o kojima ne priča. Učestvovao je u mnogim humanitarnim akcijama, pomogao porodicama teškog materijalnog stanja i nikada to nije isticao. On smatra da nema potrebe o tome pričati, jer to ne radi da bi neko znao nego da bi pomogao. Dao je i donaciju za Javnu ustanovu Dom zdravlja Tešanj, jer je prilikom svog ranjavanja shvatio koliko je bitna uloga doktora i medicinskih radnika. Hitnoj službi je donirao pantalone, a u planu mu je, u budućem radu, donirati kompletne uniforme Domu zdravlja, koji ima negdje oko 180 uposlenika. Na taj način on se osjeća društveno korisnim i živim.

Životni put Ekrema Karapandžića može biti inspiracija za film o nesalomljivoj životnoj volji, hrabrosti i neodustajanju. Borba je izgubljena tek kada se predamo, a predaja za Ekrema Karapandžića nije opcija, borba traje dok traje život. A, svakako, da ovakvi životni borci trebaju biti uzori za sve nas.

 

 

 

Visoko.co.ba/Global Analitika

Komentari

komentara