Naslovnica Kolumne Uz Dan bijeli...

Uz Dan bijelih traka

Piše: prof. Mersiha Sarać

214

Spomenuo je da je bio logoraš. Onako usput – reklo bi se i tu je stao. Činilo se da taj ponoćni razgovor ne trpi prisjećanje na teške momente s početka proljeća devedeset druge. Uzdahnula sam misleći da je bilo dovoljno tiho i da me nije čuo. Čuo je. Itekako. I valjda ga je taj uzdah ohrabrio da nastavi.

Počeo je od kraja.

„Razmijenili su me trećeg augusta hiljadudevetstodevedesetdruge.“ Preduga brojka. Kako su tek minute u tom stravičnom logoru bile prestrašno duge!Odveden je zajedno s desetinama svojih vršnjaka iz školske klupe i umjesto biranja cipela uz odijelo za matursko veče, obreo se pocijepan i bunovan od sna u fabričkom krugu nekadašnjeg proizvodnog giganta. Na stolu je ostao do kraja nepojeden doručak i dopola ispijena bijela kahva. Taj miris kahve zadržan u nozdrvama održao ga je u gladnim mjesecima koji su slijedili. Poneka bajata korica hljeba koju je dobijao svako par dana, neka splačina od barenog kupusa bez soli i masnoće, voda mlaka, ustajala i bljutava bili su sve što je jeo i pio tih mjeseci. Pretoplog maja, juna i jula te davno nedavne godine. Više od četvrt vijeka pokušavanja i potiskivanja sjećanja i samo jedan uzdah koji ih vrati iz uspavanih dubina pamćenja.

„Najteže je bilo kad nas izvedu na pistu i polegnu po vrelom asfaltu s rukama iznad glave. Nesmiljeno sunce prži naša nejaka, glađu i žeđu iscrpljena tijela, haluciniramo kao u pustinji, gubimo dah, pluća se lijepe za unutrašnji dio rebara. Četnici oko nas orgijaju, povremeno se iživljavajući na nekom mladcu koji nije bio dovoljno jak da stisne zube i junački otrpi patnju nego bi cvilio i molio za pomoć. Onda su šutali nogama, ubijali već zaustavljene bubrege, lomili krhka tjelesa.“ Priča tonom koji nema oscilacija, bez ritmičkog zastajanja, kao da čita masu nepoznatih slova, jedno po jedno pokušavajući ih povezati u niz.

Najviše ga je boljelo nešto drugo. Bolio ga je Nebojša, sedmogodišnjak, komšijin najmlađi sin, dječak kojeg je u ulici Prvog maja učio da igra fudbal, kojem je ubirao najljepše ašlame iz svoje avlije i kojeg je na ramenima nosio da gleda utakmicu lokalnog kluba.

„Nebojša je dolazio petkom iz škole, kao pravi odrasli sedmogodišnjak, u pratnji nastavnika fizičkog i raje iz razreda. Nisu dolazili da nam donesu ašlame niti da nam pričaju o utakmici. Dolazili su da pišaju po nama. Zaprave i stvarno. Kako to već dječaci rade stojeći, ponoseći se svojim malim kitama. Nebojšu nije bilo ni stid, na njegovom golobradomlicu nisam vidio ni kajanje što me gleda u oči niti što svoju cjelodnevnu pišaku istresa na mene. Ne!!! Odgajali su ga da me mrzi jer mi je ime nešto istočnije provinijencije nego njegovo, što sam musliman i sto se moj bog zove Allah. Bolio me Nebojša, a boljelo me i kad sam saznao da uživa u tome što je radio. Zapišavao je teritorij kako to čine divlje zvijeri.“

Ne spadam u kategoriju plačljivica, ali suze su mi tekle dok je pričao.

„Nisam ja tu bio sam, bilo je stotine muškaraca mojih sugrađana. Bilo je deda, bilo je očeva i bilo je dječaka koji su možda tvojih godina. Svi smo bili skupa, mnogi su ostali negdje tamo, neke su pronašli neke nisu. I to je bio genocid.“

„Sačekaj da zapalim cigaretu pa ću nastaviti.“ reče. Zapalih i ja.

Tišina koja je trajala samo par dijelova sekunde izroji hiljadu tuga umom srcu.

„Toliko sam znao biti žedan, da poslije logora nikad više nisam popio ništa drugo sem vode. I nikad samo jednu čašu. Uvijek su makar dvije i to ledene.“ Nastavljao je da priča, a ja sam sve više bila tužna i suze su mi tekle nekontrolisano. Nisam se trudila ni da ih obrišem i nije me bilo niti stid plakati pred nepoznatim čovjekom.

„Razmijenili su me trećeg augusta hiljadudevetstodevedestdruge u Zagrebu, ali to sam ti već rekao, zar ne?! Već sam bio punoljetan. Rodjendan sam u logoru „proslavio“ uz kupusnu splačinu i pišaku. Ne mogu više o ovome. Nastavit ću nekad, a možda i neću.“ – ravnim glasom, sputanom emocijom, hrabro i stameno završi.

„Daj da ti ispričam kako je mnogo bolje rojiti pčele nego misli i riječi u glavi.“

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.