Naslovnica Preporuka Intervju Vedrana Rudan...

Vedrana Rudan: U obrazovanju nam ne treba reforma nego revolucija

Razgovarao: Davor Novevski

169

Poznata riječka književnica Vedrana Rudan već dugi niz godina slovi za jednu od najkontroverznijih ličnosti hrvatskog medijskog prostora. Zbog svojih britkih komentara u kojima ne štedi nikoga, stekla je vojsku obožavatelja, ali i žestokih protivnika. U ovom intervjuu, na svoj osebujan način dotakla se brojnih aktualnih tema.

U tekstu kojeg ste objavili na Vašoj stranici 24. kolovoza prošle godine napisali ste da odustajete od daljnjeg objavljivanja tekstova siti mržnje koja se doslovno svaki dan širi našim medijskim prostorom. Jeste li požalili zbog te odluke? Jer današnja situacija doista nudi obilje tema o kojima se može pisati.

– Ne znam kome su „zanimljive“ teme koje se u Hrvatskoj ne mijenjaju dvadeset i pet godina. „Ustaše“ ili ustaše, „četnici“ ili četnici i kriminalci svih boja. Zaista se u Hrvatskoj ništa ne dešava što se već nije dogodilo. Popovi opsjednuti ženskim međunožjem i dalje njuškaju naše pičke, kradu, jebu djecu, lažu, ne plaćaju porez, žive poput tajkuna i govore da sve rade u ime Boga. Borkinje za ženska prava, u pravilu plaćene od strane države, bore se za žene tako da svaka ubijena, otkako imaju Hrvatsku pobilo ih bar 400, ima pravo na crni balon koji se u njenu čast pušta u zrak. Markićka koja je godinama dilala antibebi pilule urla ili se ljupko kesi i sikće o „pravu na život“. Slažem se s njom da abortus jest ubojstvo ali, po meni, ubojstvo u samoobrani. Ili dijete ili žena. Kako izgleda Hrvatska danas? Prosvjedi koji su sprdačina, pametni odlaze, stari umiru od gladi i bolesti, Karamarko lopina  smeta Amerima jer su on i žena šurovali s Rusima, oporba drka pitaj boga u kojoj oštariji, Most, katolička organizacija opasnih namjera…Pljuvanje Putina kao diktatora i zločinca, pušenje Obami demokrati i borcu za mir u svijetu…Da se izrigaš. Pitam ja Vas zašto bih rigajući pisala blog kad mogu sjediti na terasi, čitati knjige, slušati kosove i gledati u svoju mačku. Zove se Pepica.

Vaša službena stranica i blog bili su uvijek vrlo dobro posjećeni, a komentari su varirali od iskazivanja poštovanja do najmorbidnijih prijetnji. Kako se nosite s negativnim komentarima i jeste li ikada imali problema u privatnom životu zbog onoga što pišete?

– Jebe mi se za komentare. Da je komentatorima dobro onako kako je meni ne bi pisali sranja na mreži. Da im je loše valjda bi zapalili nešto ili nekoga. U životu im je tako malo potrebno, komp ili telefon, anonimnost ili drkanje nekoliko puta dnevo. Blago njima. Mene ne uzbuđuju.

I kako komentirate konkretno napad na Antu Tomića, koji je više puta doživio neugodnosti zbog svog pisanja, i „reakciju“ Ministarstva kulture?

– Ante Tomić bi, s obzirom gdje živ,i morao biti sretan da je živ. Hrvatsko ministarstvo kulture  potiče divljake da napadaju bespomoćne krivomisleće. Kad, ako, jednom neki bolesni „dragovoljac“ kokne Tomića, Hasanbegović će prvi udovici poslati saučešće. Divim se Tomiću i njegovom dugogodišnjem besmislenom radu.

Kad smo već kod književnika i književnosti, sljedeće pitanje je može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja, bilo da je to novinarstvo ili spisateljski posao, bez da ste „nečiji igrač“? Bila to neka stranka ili interesna grupacija.

– Ne. Ja sam poznata pisačica , živim dobro zahvaljujući činjenici da su mi mrtvi i otac i mater. Kad sve prodam što su mi ostavili učlanit ću se u HDZ ili SDP. Do tada, već sam rekla, ptičice, dobre knjige, kava bez kofeina…

U svom književnom izričaju često se koristite psovkama. Bloger Krule (koji se isto ne libi psovanja) kaže da je to jezik koji ljudi najbolje razumiju. Slažete li se?

– Nemam pojma tko je Krule i ako on tako misli valjda je u pravu. Ja psujem jer mi se psuje. Nije me briga da li me ljudi zbog toga bolje razumiju. Sto sam puta rekla, pišem za sebe, ne za „ljude“.

Trenutno je aktualna nova inicijativa Željke Markić i to za zabranu pobačaja. Mislite li ta će uspjeti u svom naumu i kako to komentirate?

– Sve ovisi od građanki ove zemlje. Ako dozvole da jedna trgovkinja antibebi pilulama u ime jebača djevojčica, dječaka i svojih muških kolega u mantijama prisili Sabor da donese takav zakon, Nasmiješena Gospođa će ispuniti svoj zadatak. Ako se to dogodi to će sve reći o nama koje ovdje živimo i koje nemamo snage da te bolesne mantijaše prisilimo da se u miru svojih crkvi međusobno jebu, a naše pičke neka ostave na miru. Da sve krenemo na mise s transparentima Moja pička moj dućan, kome hoću tome dam, i da još tresemo golim sisama i guzicama mračne drkadžije bi se smirile.

Još jedna aktualna tema je kurikularna reforma, odnosno propast iste. Treba li nam uopće reforma i što generalno mislite o našem obrazovnom sustavu?

– O našem obrazovnom sustavu malo znam. Moja su djeca davno diplomirala, ove godine mi unuka kreće u prvi razred. Ono što mi mlađe prijateljice pričaju ispunjava me užasom. Vjeronauk u školi, bubanje nepotrebnih činjenica napamet, loše plaćeni učitelji, korumpirani profesori na fakultetima i u srednjim školama…Tisuće lobotomiranih prosvjeduje i želi ukinuti pravo na abortus a nimalo ih nije briga što im iz srednjih škola i gimnazija izlaze neobrazovana, nepismena djeca. O fakultetima da se ne govori. Kad je jedno od moje djece studiralo ispit je koštao 500 eura. Ne znam koliko roditelji plaćaju danas. U obrazovanju nam ne treba reforma nego revolucija. Uz ovakvu vlast do reformi nikad neće doći. Neobrazovani ministri, divljaci koji su svoje diplome platili ili radove prepisali pojma nemaju zašto čovjeku treba obrazovanje. Oni ga nemaju pa što im fali?

Politiku vjerojatno ne komentirate baš rado, ali jedan kratki komentar trenutne političke situacije. Most, HDZ, SDP…ima li tu uopće pozitivca, nekoga tko će prekinuti ovaj začarani krug?

– Ne. Svi su, nažalost, isti. Zato me ova frka oko Hasanbegovića, koliko god bila strašna, pomalo zabavlja. Dok je vladao SDP kulturnjaci se nisu previše uzbuđivali što nam se ministrica pijana valja diljem Lijepe Naše i dijeli potpore sebi dragim „umetnikima“. Čak sam je i ja dobila za posljednju knjigu. Vrapci na krovu znaju da su hrvatski kulturnjaci dobro umreženi i da se dijele na „lijeve“ i „desne“ pritom nitko od njih i nas ne zna što je „lijevo“ a što „desno“. Hasanbegović je definitivno „desno“, „nacist“, „fašist“, „ustaša“, koji ima svoje favorite. Nisam među njima, ali…Neka mi dragi Bog oprosti zbog „desnog“ razmišljanja. Čitav se „civilizirani svijet“ digao na zadnje noge zato što Hrvatska ima naci ministra. Podivljali su europski intelektualci, pišu se peticije, traži se njegova ostavka. Slažem se, ali… Smije li bilo koji hrvatski intelektualac ili još gore, grupa njih, analizirati francuski, njemački ili, ne daj Bože, izraelski fašizam koji se s našim ni u ludilu ne može usporediti jer smo jednostavno manji i nemoćniji. U tom kontekstu, sve dok fašistička francuska i njemačka vlast šuruje s Amerima i ubija diljem svijeta, o fašizmu izraelske vlade da se ne govori, ja se pitam, zašto Hrvatska nema pravo na svoj fašizam? Ušli smo u fašističku EU, budimo dio nje. Hasanbegović je tamo naš predstavnik. Naš nemoćni predstavnik. I u ovoj priči veliki fašisti diktiraju ritam. Ono što Evropa, Amerika i Izrael ljudima rade u Libiji, Pakistanu, Siriji, Palestini je borba za ljudska prava a hrvatski doktorčić nauka u ustaškoj uniformi je ustaša i nacić. Ma, nemojte me zajebavati. Zašto mali narodi nemaju pravo na fašizam? Zajebavam se? Malo da, malo ne. Pozitivaca u Hrvatskoj nema. Svi su naši političari prije svega i jedino kriminalci. Karamarko nije fašist. On i njegova žena samo žele uz pomoć ruske love u Finskoj izgraditi nuklearku i dignuti proviziju. Žele INU prodati MOL-u koji je, navodno ruski. Ameri misle da bi članica NATO-a trebala biti suzdržanija. Priča o Hasanbegoviću je pizdarija. On nema nikakvu moć, on je nebitan. Karamarko nemoćan. Stalna na tom svijetu, još neko vrijeme, samo Amerika jest.

I za kraj, kada možemo očekivati novu knjigu i par riječi o njoj.

Nova knjiga zove se „Muškarac u grlu“. U Hrvatskoj izlazi u srpnju. u Srbiji u kolovozu.  Poznati slovenski režiser Mare Bulc priprema ju za daske u Sloveniji. Ovo je moja prva knjiga u kojoj se žene igraju s muškarcima kao mačke s miševima. Meni se knjiga jako sviđa, volim kad žene zajebavaju muškarce a takvih oko mene, naravno mlađih od mene, moja junakinja ima 46 godina, sve je više. Radujem se izlasku svake svoje knjige, ali ovakvu još nisam napisala.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.