Hadžija Ibrahim Šabanović od svog oca učio je grnčarski zanat. U svojoj radionici u selu Liješeva, poznatom po grnčarstvu, pokazuje nam kako nastaju proizvodi od gline.
Kaže da se grnčarstvom bavi od rođenja, a da je potrebno dosta vremena i volje da se nauči i da se bavi ovim zanatom.
– Jedini sam ja nastavio očevim stopama. Babo ništa drugo nije radio, pravio je grnčarije i samo sam ja ujagmio da nastavim, e sad da li sam ujagmio, ne znam. Brat mi pomogne kad ima više posla ili kada se farbaju posude – priča na početku razgovora hadžija Ibrahim.
Kaže da se u vakat, kada je njegov otac izrađivao grnčarije, nije puno ni koristilo drugo posuđe, pa da je i potražnja bila velika.
– Kad sam išao u školu, nas je petero djece bilo i da babo pare za kiflu, za nešto, a tebi da je više. A djeca u školi kažu ponesi mi kasu glinenu, ponesi mu ovo ili ono. Kaže babo jedan dan eto napravi ti kasu i uzmi ti sebi pare. I ja stvarno sjedem i počnem praviti. Bio sam možda peti razred i tako sam i krenuo – prisjeća se hadžija. Sada on znanje prenosi na svog sina koji mu, kako kaže, mnogo pomaže.
Za izradu jedne posude potrebno je, ističe, deset dana.
– Sud k'o sud ja oblikujem za desetak, petnaest minuta. Kad napravim proizvod dva dana treba da se suši u hladu, pa tek onda na sunce, pa vrijeme za pečenje – pojašnjava.
Kaže da vlada velika potražnja za glinenim proizvodima.
– Turisti najčešće kupuju sitnije komade, jer im je lakše ponijeti u avion, staviti u prtljag. A inače se najviše traže šerpe za kuhanje, tepsije, lonci, pršulje, za restorane časice za supe, puru, mučkalicu. U ovim posudama pripremaju se gurmanska jela. Ali to pravi ko uživa u hrani, a kome se žuri slabo da može hajrovat. Ko može da čeka on će i pojest. Lonac ide na laganu vatru i to vjerovatno utječe na ukus. Ko zna spremati, zna i da nema ništa od brzine, sve što je sporije sve je ljepše – priča Šabanović, te dodaje da se može kuhati i na elektrićnoj peći, ali da je bolje staviti da se krčka na peć na drva.
Domaćicama savjetuje da lonac mora biti suh prije stavljanja na peć, te da se ne smije stavljati na vrelu platu jer može da pukne.
– Malo pažnje posvetiti održavanju, ipak je to kamen. I ne pere se deterdžentom. Kada se istrese hrana on se vrlo lahko opere vrućom vodom – pojašnjava.
Dok nam pokazuje kako se pravi bardak u kojem se držala voda, pojašnjava zašto su se nekada kada se ko udaje ili ženi, krili bardaci.
– Nekada su se nakon vjenčanja razbijali bardaci i plaćalo se onom ko razbije bardak. Djeca su znala i ukrast bardak iz komšiluka samo da razbiju i da dobiju para. Ne znam šta je to značilo. A i danas se bardaci dosta kupuju. Voda se iz njih pila uvakat. Nije bilo ni plastične kante ni staklenog bokala, već se u bardak sipalo – pojašnjava.
Cijene posuda su, kaže, hadžija, simbolične, s obzirom na vrijeme i trud koji se uloži u nastanak jednog proizvoda.
– Nikada ja nisam ni za jedan sud koji sam napravio naplatio trud – kaže.
Kaže da je zasigurno i zdravije kada se koristi i kuha u ovim posudama.
– Statistika pokazuje da stomak nije bolio kao sad, sigurno da je zdravije, jer pokupi kamen vjerovatno dio masnoće. Svijet u zadnje vrijeme najviše dolazi po preporuci doktora, pa dođu pitaju, traže lonac za kuhanje, za pripremu hrane – ističe.
Kaže da se od zanata ne može obogatiti, ali da se može živjeti.
Hadžija nam pokazuje i tehniku ukrašavanja posuda, te ističe da se nije promijenila, te da se radi kao i prije mnogo godina.
– Nakon što se napravi, posuda se bockanjem ukrasi. Točak je star dvjesto ili tristo godina. Ja sam mu samo ležaj promijenio – kaže naš sagovornik.
Pitamo kakvi su ramazani u Liješevi i kako se provodi vrijeme.
– Kamo sreće da je ramazan svaki dan. Za ramazan kod nas se džematile klanja u kući a posao se svede na minimum. Za ramazan hoću da provedem što više vremena u ibadetu. Poslije sehura sabah u džamiji, ide se na mukabelu ikindijsku, imamo dosta članova porodice u komšiluku, imamo fin komšiluk, obilazimo se, poslije iftara i teravije. Sad je malo zbog koronavirusa umanjeno, ali ipak održavamo rodbinske veze – kaže hadžija Šabanović.
Kaže da je ramazan u njihovoj kući kada im je otac bio živ bio drugačiji nego danas, da se imalo više vremena.
– Babo nije išao na posao, i onda je u nas u kući bio poseban ramazan. Babo se poštovao, uvijek se Kur'an u našoj kući učio. Moralo se za ramazan više posvetiti ibadetu. Sad je brže, vrijeme poleti tamo ovamo, više obaveza, dobro je drugačiji je i vakat. Nismo mi saburli ko babo rahmetli, vjerovatno se nema prostora. Sad se više žuri – zaključuje sagovornik.
Visoko.co.ba/Faktor.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.