Naslovnica Preporuka Viktor Ivanči...

Viktor Ivančić: It’s time, honey!

151

Ostavimo hrvatsku političku vlast da se samostalno i na miru destruira. Pojavne manifestacije te implozije ionako nije umjesno nagađati. Tek kada ona postane bliska historijska činjenica – dakle sasvim uskoro – moći ćemo imati pregledan uvid u anatomiju jednog sloma, sa svim kriminalnim, tabloidnim i pseudodemokratskim detaljima. Vrijeme u svakom slučaju radi za nas. It’s time, honey!

Nakon što je ovaj tekst lakonski započet, primjerice, sasvim je moguće da premijer Tihomir Orešković već do kraja drugoga pasusa objelodani svoju neopozivu ostavku. Ili da do kraja trećeg Tomislav Karamarko obavijesti javnost da je prikupio dovoljno ljudstva za novu parlamentarnu većinu. Ili da do kraja četvrtoga partneri koje je vođa HDZ-a prethodno pobrojao oglase kako ovaj kurvinski laže. Ili da do kraja petoga na vidjelo izađe afera s torbama novca pomoću kojih je Domoljubna koalicija pokušala kupiti saborske zastupnike i opstati na vlasti. Ili da se do kraja šestog ispostavi kako je priču o torbama novca medijima doturio Karamarkov stranački oponent Milijan Brkić. Ili da do kraja sedmoga vrhovni svećenik Mosta Božo Petrov zavapi kako Hrvatska iz odlomka u odlomak gubi dragocjeno vrijeme, umjesto da provodi reformu za reformom…

„Koliko još, doktore?“ kao da pita buduća ucviljena udovica. „Teško je pouzdano reći“, odvraća stručno lice, „ još nekoliko pasusa, pretpostavljam, sigurno ne više.“ „I baš ništa se ne može učiniti?“ „Ništa, bojim se. Bubrezi i jetra su već otkazali, iako srce još uvijek radi.“ „Može li se nekakvim kirurškim zahvatom izvesti to da srce preuzme funkciju bubrega? Ili jetre?“ „Ne može, na žalost. Bolesnikovo srce, kao što znate, kuca za Hrvatsku. Ne za bubrege.“ „Što onda? Da zovem svećenika?“ „To je vaša volja, dakako, no ne računajte da ćete time postići bogzna što“, staloženo deklamira liječnik, a nakon što ga buduća udovica pogleda s čuđenjem, kratko pojasni: „Pacijent, naime, ide do đavola!“

U ovoj fazi raspleta (početak četvrtoga pasusa) jedino je dakle pitanje – taktičko, a ne suštinsko – po kakvome će protokolu nositelj vlasti u stanju kome biti skinut s državnoga aparata i kome će pripasti čast da obavi formalnu radnju prebacivanja prekidača na off. Sve druge opcije djeluju nerealno. Posljednje misli ukomiranoga slične su valjda dilemi Hamleta u vremenskome škripcu: Biti ili ne biti, pitanje je trenutka. It’s time, honey!

Stoga „preslagivanje“ što ga najavljuje Tomislav Karamarko – a to je kodni naziv za reketarski pohod u parlament i operaciju kupovine saborskih mandata – nalikuje pokušaju sabotaže smrti, dirljivome naporu da se odgodi moment kada odlazak na onaj svijet dobiva kliničko pokriće. Politički mrtvac koji panično traži partnere nije svakidašnja pojava, no čak ni Hrvatska nije toliko odvratna da udovolji njegovim postmortalnim ambicijama i da se stvar rasplete kroz slučaj demokratski legitimirane nekrofilije.

Samo zadnja epizoda u tekućem procesu propasti, koja ima sve elemente jeftinoga trilera, upućuje na to da je smrtni slučaj više nego zaslužen, štoviše, da otvara mogućnost nečega tako dirljivog kao što je nacionalni spas. U Hrvatskoj, tako, nitko ne sumnja da su upravo HDZ i Tomislav Karamarko, preko svojih paraobavještajnih službi i terenskih operativaca, organizirali provalu u vozilo austrijske tvrtke „Braunsberger Holding“, kako bi se dokopali ugovora između te kompanije i agencije „Grizli komunikacije“ – koja inače obavlja poslove odnosa s javnošću za Most – i na taj način kompromitirali mrske koalicijske kompanjone. Ukradeni ugovor je, razumije se, promptno objavljen u dnevnim novinama, kao još jedan prilog u slavu „istraživačkoga novinarstva“.

Ova vrsta kriminalne ispomoći političkome životu, u režiji stranke na vlasti, uzimala je sve više maha zadnjih mjeseci. Krađi kompromitantnog ugovora prethodila je sinhrona provala u stanove režisera Olivera Frljića i njegove djevojke, a zatim i bizarna pljačka novca i zlata iz središta Zagrebačke policijske uprave, za koju je osumnjičen i pritvoren zapovjednik policije kojega je – eto koincidencije – Karamarko prije toga bezuspješno pokušavao smijeniti.

S druge strane, u spornome ugovoru agencija „Grizli komunikacije“ jamči austrijskoj kompaniji – koja je u sporu s nekom hrvatskom tvrtkom – da će njezin slučaj „progurati“ u medije i „senzibilizirati javnost“, da će nametnuti tu temu u debatnim emisijama na HRT-u u kojima će sudjelovati ministri iz kvote Mosta, da će vlasnicima kompanije omogućiti i izravne susrete s Mostovim ministrima, a naposljetku traži isplatu posebnoga bonusa ukoliko cijeli „projekt“ rezultira animiranjem Državnoga odvjetništva i podizanjem optužnice.

Slučaj je silno zanimljiv jer pokazuje kako public relations aktivnosti, nakon što su zauzele kompletan politički i medijski prostor, mogu preuzimati i ingerencije pravne države. Budući da život piše novele, jedva da je moguće zamisliti bolju potvrdu svojedobnog iskaza jednoga opskurnog proznog junaka: „Tko ima zrno soli u glavi i nije ga pregazilo vrijeme, lako razumije da, protivno raširenom uvjerenju, ne postoji politički marketing, nego marketing koji se, zbog marketinških razloga, zove politikom.“

Tako se na mikroprimjeru, u samoj odjavnoj špici hrvatske političke lakrdije, cakli dvostruka laž i izoštrava dvostruka diskreditacija: HDZ-a kao demokratske, a Mosta kao moralno čiste političke formacije, koja još uvijek pjeva ditirambe o „uvođenju novih etičkih standarda u javne poslove“. U stvarnosti, iza kulisa podignutih zahvaljujući public relations trudbeništvu, sve se puši od siledžijstva i korupcije.

No, trebali bi nam dani i dani, pasusi i pasusi, da pobrojimo sve mračne aspekte vlasti koja upravo intenzivno proždire samu sebe i koja se – na našu veliku sreću – sklopila kao autodestruktivna mašina. A vremena je još sasvim malo. It’s time, honey!

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.