Visočki “političari” izvan lokalnih okvira, postoji li to uopšte?

Bilo je to vrijeme nakon Općih izbora 2006.godine. Haris Silajdžić je u Visokom najprostije rečeno “razvalio” i ponizio po broju osvojenih glasova Sulejmana Tihića u kandidaturi za bošnjačkog člana predsjedništva. Pobijedio je Haris tada u cijeloj državi sa preko 60% glasova, a u Visokom i ubjedljivije. Čak je SBiH tada i lijepo raspodijelila svoje kadrove od Mjesne zajednice do Vlade FBiH, bilo je Visočana na svim pozicijama.

Međutim vrlo brzo je rukovodstvo OO SBiH zaboravilo odakle je sve počelo i kako je visočka baza i glasovi Visočana glavni uzrok svih njihovih činova koje su dobili i na osnovu kojih su po raznoraznim nivoima vlasti i javnim funkcijama ostvarivali materijalnu dobit. Rukovođen time i Haris Silajdžić nikad u svom mandatu se nije udostojio da dođe u Visoko i bar simbolično zahvali svojim glasačima. Logičan slijed stvari je bila kazna, koja je uslijedila na narednim izborima 2010.godine kada je stranka doživjela veliki poraz, a na narednim 2014.godine potpuno rasulo i političku nebitnost koja je na lokalnom nivou rezultirala i istupanjem Izeta Smajevića iz iste.

Kompletan ovaj uvod i primjer je naveden kao slikovita situacija onoga šta će uslijediti sa svima onima koji rukovođeni ličnim, zapostavljaju opšti interes. Političko sljepilo na vlasti vrlo brzo pojedince vrati u surovu realnost nakon silaska sa vlasti, ali tada već bude kasno. Političko Visoko u ovim trenucima na višim instancama igra nevažnu i nebitnu ulogu. Desile su se u proteklom periodu značajne stvari, promijenjen je gotovo cijeli rukovodeći kadar u svim strankama na lokalnom nivou. Zabilježili smo nekoliko Povjereništava, zatim su uslijedile Konvencije i Kongresi nakon čega smo očekivali da kao grad izbacimo neku političku facu u bilo kojoj od stranaka koja će biti prepoznatljiva kao recimo Mirsad Zaimović ili Nermin Mandra u Kaknju, Šefik Džaferović u Zavidovićima, Miralem Galijašević u Zenici, Šemsudin Mehmedović u Tešnju, Mirsad Isaković, Mirsad Mešić, Senaid Begić ….. Čak se u početku činilo da konačno prestajemo biti vazali i mali igrači na globalnijem planu. Činilo se da politički iskačemo iz lokalnih provincijskih i mahalski okvira, Amra Babić, Đemil Ugarak, Muhamed Husić postadoše ministri u Vladi ZDK, Jasmina Zubić osvoji i drugi mandat u Federalnom parlamentu, Meldina Ugarak i Senad Karavdić u Skupštini ZDK. Na trenutak se učinilo da predsjednici najjačih političkih stranaka u Visokom uživaju neki ugled u svojim centralama u Sarajevu. A onda …

Onda su došli Kongresi i Konvencije nakon čega smo vraćeni u surovu realnost političkog Visokog iz 2010.godine. Nakon ovih događaja spoznali smo, da smo opet politički mali i nebitni, sluge drugih koje služe za njihova lična potkusurivanja na višim instancama, a nas su zadovoljili mrvicama i spoznajom “lokalaca” da su glavne hadže u svojim avlijama čiji politički horizonti ne sežu ni do kapija tih avlija.

Ako se može tražiti pozitivan primjer i suprotan uvodu ovog teksta, onda je to Demokratska Fronta. Željko Komšić je u dva navrata u Visokom pravio odličan rezultat na izborima za člana predsjedništva BiH. Godine 2010. bio je apsolutni pobjednik baš kao Haris Silajdžić 2006. Međutim Komšić nije zaboravio na Visoko. Osim što je ostvarila mandat u Skupštini ZDK, Lejla Imamović je delegirana kao članica DF-a u Dom naroda Parlamenta FBiH. Komšić je izgleda izvukao pouku i iskustva iz onoga gdje je Silajdžić griješio. Ali i to je kap u moru, proteći će još dosta Bosne i Fojnice dok se sitni mahalski interesi konvertiraju u ozbiljnu politiku i strategiju razvoja nečaga što se nekad zvalo gradom.