Visoko se odlučno branilo i 1878. godine

Tekst Belmina Zukana jutros objavljen na postalu Visočani.ba prenosimo u cijelosti:

Istražujući privatnu numizmatičku zbirku rahmetli Ibrahima Hodžića pronašao sam metak ispaljen u odbrani Visokog 1878. godine. Metak me je potaknuo na istraživanje i bitke vođene u okolini Visokog ali i istraživanje samog metka.

Poznato je da je 13. juna počeo Berlinski kongres, te da je 28. juna se raspravljalo o članu XIV Sanstefanskog ugovora. Nijedna sila, pa čak ni sama Osmanska carevina se nije suprotstavila prijedlogu austro-ugarskog ministra vanjskih poslova grofa Andrašija da se Austro-ugarskoj dodijeli okupacioni mandat u Bosni i Hercegovini. Odgovor naroda na ovakvo držanje Osmanlija je vjerovatno najbolje sadržan u paroli koja je tih dana bila lansirana: „Bosna je naš vatan (domovina), a sultan može dati Stambol, ali Bosnu ne!“ Tako je 4. jula i zvanično prihvaćen ovaj prijedlog koji je sadržan u članu XXV Berlinskog ugovora.

Takođe, poznato je i to da je Bosna i Hercegovina pružila žilav otpor austro-ugarskim trupama koje nisu očekivale skoro nikakav otpor, što se na kraju ispostavilo kao velika greška. Duhovni vođa otpora, koji su nosili, najvećim dijelom, Bošnjaci bio je muderis, profesor i šejh Muhamed ef. Hažijamaković. Tadašnji pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić je došao iz Sandžaka braniti Bosnu iako je Sandžak ostao u granicama Osmanske carevine pokazujući dalekovidnost i razumijevanje situacije da je Bosna jezgra bez koje Bošnjaci ne mogu opstati. Među pokretačima otpora je bitno spomenuti i Abdulaha ef. Kaukčiju, imama Begove džamije, ali i Dimitrija Jeftanovića, fra Grgu Martića i Petraki ef. Petrovića. U masi se kao junak ulice izdvojio i Hadži Lojo za kojeg prof. dr. Mustafa Imamović smatra da je djelovao više destruktivno i unosio pometnju u pripremanje organizovanog otpora.

Za Visoko presudnu ulogu su odigrala dvojica lidera: ef. Hadžijamaković i visočki kadija Naili ef. Uvejs. Bitka za Visoko se vodila 17. augusta, a rezultat bitke se znao i prije nego je bitka i počela jer Hamdija Kreševljaković navodi: „Već se znalo da je Hadžijamaković poražen kod Kaknja i da uzaludno brani Visoko.“ Kreševljaković dodaje i sljedeće: „Oko stotinu najuglednijih Visočana muslimana, dadoše pismenu izjavu potvrđenu muhurom, slavnom Muhamed ef. Hadžijamakoviću da će se s njim boriti protiv ulaska austrijske i svake druge vojske u Bosnu. Nakon teških borbi oko Kaknja 17. augusta 1878. godine zauzeto je Visoko u naletu prema Sarajevu. Ostalo je zabilježeno da je ustanike vodio i u borbi se posebno istakao visočki kadija Naili ef. Uvejs.“ Spominje se da je džube komandujućeg ef. Uvejsa probijeno đuletom.

Metak kojeg sam pronašao je ispalilo neki od branilaca Visokog. Na dvije pločice koje su vezane za metak piše skoro identičan tekst: „Metak branilaca Visokog iz 1878. ispaljen na okupatora Švabu. Nađen na poprištu borbi protiv Švaba pod vodstvom visočkog kadije Uvjeza.“

Komandant austrijskih snaga general Tegethof je nakon ulaska u Visoko naredio Vojsci da se zaustavi i ulogori na obje obale rijeke Bosne. Tako je plan da na carev rođendan, 18. augusta austrijske snage umarširaju u Sarajevo propao upravo zbog otpora Kakanjaca i Visočana.

Međutim, interesantno je spomenuti i roman Rešada Kadića, Hadži Lojo koji osim bitke u okolini Visokog spominje i zabavu koju su vojnici u čast carevog rođendana to veče priredili u svom kampu u Visokom. „Umorni vojnici, uz obilnu večeru dobiše i vino, pa uskoro odjeknu i svirka i pjesma, a onda umjesto vatrometa, planuše žita i stogovi sijena po okolnim njivama. U oficirskim šatorima, pred kojim je svirala divizijska glazba, poče međusobno nazdravljanje i klicanje caru i pobjedi. Utihli gradić, zavijen u šutnju i mrak, bojažljivo je osluškivao šta se zbiva.“ Bitno je još jednom naglasiti da se ovdje radi o književnom tekstu.

Godine koje su dolazile su smijenile Austro-ugarsku carevinu, donijele Kraljevinu SHS, pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju, NDH… Ovaj metak je još jedan dokaz da su Visočani pružili otpor i odlučno branili Bosnu svaki put, pa i 1878. godine.