Vojvoda i pomirenje: Šta bi bilo da smo ugostili Nikolića?

Postavljena klopka Naseru Oriću, ratnom komandantu Srebrenice, uoči posjete Sarajevu srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića, trebala je samo još testirati visinu cijene koju su, prije svih, bošnjački političari spremni platiti za normalizaciju odnosa sa Srbijom, ali i stabilizaciju unutrašnjih političkih prilika. Ako test polože, poniženje će biti definitivno; ako na ispitu ne prođu, Nikolić će biti odbijen. U svakom slučaju, odgovornost će biti na Sarajevu.

Nema ni najmanje slučajnosti u redu događaja po kojem je četnički komandant Draža Mihajlović rehabilitiran dan nakon posjete Bosni srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i hapšenja Orića uoči posjete Nikolića. U prvom slučaju, srbijanske snage destabilizacije požurile su da pokvare ono što je dan ranije u Sarajevu napravljeno, u drugom slučaju je trebalo onemogućiti ili skupo naplatiti posjetu Nikolića Bosni.

Četnički vojvoda

Može li se uhapsiti komandant odbrane Srebrenice uoči dvadesetogodišnjice genocida, za koji je i Srbija osuđena zbog nesprječavanja najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, i doći u prijateljsku posjetu Sarajevu? Teško da bi susret na najvišem nivou, a pogotovo s novinarima, prošao za Nikolića u konstruktivnim razgovorima i ugodnoj atmosferi. Zbog toga se, u prvi mah, naivno pomisilio da je i Nikolić možda “žrtva” srbijanskih tužilačko-obavještajnih službi. Ali srbijanski predsjednik je sve to demantirao saopštenjem u kojem tvrdi da je posjeta odgođena zbog “dodvoravanja ultranacionalistima” u Bosni?!

Ili nije bio svjestan šta piše, ili onaj ko mu je to pisao ne zna za ultranacionalistički bekgraund svog predsjednika. Radikal se može presvući u demokratski dres, ali preživele žrtve genocida ne mogu izaći iz svoje kože. A upravo njih četnički vojvoda naziva “ultranacionalistima”.

Niko ne može biti glasniji u protestima zbog hapšenja Orića od žrtava srebreničkog genocida, pa bi, prema četničkom vojvodi, preživjeli Srebreničani bili “ultranacionalisti” kojima se, odlaganjem posjete, dodvorava bošnjački član Predsjedništva BiH. Ako bi Nikolićeva poruka bila tako shvaćena, a ne zna se kako bi mogla drugačije, onda bi njemu u nekoj drugoj državi vrata zauvijek bila zatvorena. U našim prilikama će vjerovatno ostati otvorena, bez obzira šta je Nikolić govorio i šta govori. Neće tome biti smetnja ni dvostruki standardi srbijanskog predsjednika u odbrani svoje države i naroda. Jer će on preći daleki put do glavnog grada Jermenije i u Jerevanu priznati genocid koji nema sudsku potvrdu, ali će genocid u obližnjoj Srebrenici poricati uprkos sudskoj presudi.

Miniranje saradnje

Miniranje saradnje između dvije zemlje sigurno nije samo interes dijela Srbije, ima ih koji i u Bosni apaludiraju odlaganju posjete srbijanskog predsjednika. To su oni kojima stabilizacija prilika i odnosa Srbije i cjelovite Bosne nikako ne idu u prilog.

Kad analitičari, ocjenjući odlaganje Nikolićeve posjete, kažu kako će doći do zahlađenja odnosa između dvije zemlje, onda nedostaje objašnjenje: u čijem je interesu zastoj saradnje? Bosni, koja je nedavno ugostila bivšeg Šešeljevog pulena Aleksandra Vučića, sigurno nije. Kad analitičari dodaju da će to stvoriti probleme u Bosni i ići na ruku onima koji tvrde da ona ne može kao država funkcionirati, treba im dati za pravo. Ali zar to nije i bio cilj tempiranog hapšenja Orića?

Uostalom, država pokazuje da funkcionira i tako što vodi brigu o svojim građanima. Ta briga je utoliko potrebnija što je agresor uzeo sebi za pravo da formira “balkanski Hag”. Da se popustilo na Oriću zbog Nikolića, potjeri za bosanskim braniocima ne bi bilo kraja. Mada se i ovako ne nazire, uprkos svim dogovorima i protokolima.

“Slučajem Orić” Srbija nije pokazala dobru volju, a dobra volja za saradnju samo jedne strane nije dovoljna.