Čuvenu Robespjerovu izjavu da je svaka revolucija pojela svoju djecu, prvi put sam čula davne 2005. godine, u interpretaciji Vlade Divljana, jednog od najvećih kritičara bivšeg nam sistema, koji je provlačio kroz svoj umjetnički angažman nedostatke u ondašnjem društvu.
Tada mi to i nije bilo toliko važno. Imala sam 12, ljetne praznike provodila u Cirihu, dobila prvi novinarski angažman u omladinskom listu, gledala „Ono kao ljubav“, izvukla prvi put pramenove i počela da nosim grudnjak. Sasvim obična djevojčica, ili možda ne?!
No, danas me proganja ta rečenica. Svuda oko mene vlada apatija, učmalost, konformizam, odsustvo duha, svijesti, bunta, volje, strasti. Prestajemo da živimo, pojednostavljujući sve. Život se sveo na egzistenciju i prostu reprodukciju. Je l’ to sve, što nam je naša borba dala?
Zglajzali smo. Nešto se trulo uvuklo među nas. Počeli smo da pričamo o globalizaciji, liberalnom društvu, demokratiji, jednakosti polova, emancipaciji… Počeli smo da ručamo vani, da preskačemo supu, za Prvi maj umjesto graha počeli smo da jedemo ćevape, dvadeset peti novembar koristimo kako bismo obišli spomenike paravojnih formacija u prethodnom ratu, Dan mladosti niko više ni ne spominje, ali, Valentinovo štujemo kao da nam je oduvijek bilo u tradiciji. Ni Osmi mart nije što je nekada bio. A i žene su se promijenile, emancipovale.
Danas je društveno neprihvatljivo da žena ima neizdepilirane noge, ili, možda, brkove. A dentalne higijene što se tiče, ubjedljivo smo najzapuštenija zemlja. Skandalozno je ako joj se pocijepaju hulahopke, ili ako kupi grudnjak jeftiniji od 70 maraka, a posljednji put je kod ginekologa bila prije 10 godina. Žene oko mene prečesto liče na mušmule. Voće koje sam kao djevojčica jela kod djeda. Svana je savršena, pogotovu kad je zrela, glatka, sjajna, divno zategnuta i mirišljava, a iznutra je gnjila i zaudara na nekakav sladunjavo-zagasit, nezdrav zadah. Jureći formu, izgubili smo suštinu.
Mojim poznanicama nije jasno zašto odbijam da izađem večeras. Zašto mrzim i bojkotujem Osmi mart, pa zaboga, žena sam. E baš zato! Zato što sam žena, prezirem ovaj Dan, prezirem ono u šta smo ga pretvorile i prezirem sve nas jer mislimo da je za opstanak dovoljno da imamo samo sise, a ne i muda. Šta, treba da večeras mirno sjedim i uz čašu vina slušam o tome kako je danas po nekoj od njih šef svršio, nažaost, samo mentalno, a ona se pokunjila i otišla kući, ushićena jer će da slavi Osmi mart. Treba da slušam o majkama koje su prinuđene da prostituišu bolest svoje djece, kako bi im omogućile dostatno liječenje, o djevojčicama sa kojima se koketiše u školi, o premlaćenim i obrezanim ženama, briljantnim studenticama i sportistkinjama koje ne mogu da se razvijaju, jer nemaju materijalnih sredstava, o radnicama koje trpe kojekakve seksističke ispade u kolektivima, samohranim majkama koje se na razne načine dovijaju da djeci obezbijede egzistenciju…
E, pa neću! Sjedit ću sama za šankom, piti veliko pivo iz boce i biti istovremeno veća dama i revolucionarka od svih. Sam čin da je žena sama u kafani, za šankom, i da slobodno promišlja, u ovom muškom svijetu je mala revolucija. A ako treba, sutra, neka ova boca bude pištoj, jer, kako onomad Begić kaza, žena sa pištoljem vrijedi više od deset muškaraca sa puškama.
A vi, šta ćete da uradite? Znam, znam, cinično ćete odmjeriti svaku ženu koja prođe večeras i cijedit ćete je kroz zube, nalazeći joj 1001 manu. Zato što se plašiti, što niste odvažne, što ćete prihvatiti vezu onakvu kakva se od vas očekuje, posao isto, diplomirat ćete na vrijeme, roditi dijete na vrijeme, ostati u lošem braku, naravno, zbog djece, ustvari, zbog svoje sebične guzice i straha da će i vas neko secirati, kao što ste vi, već bezbroj puta do sada.
Dosta, više!
Šta bi Roza Luksemburg imala da kaže na ovo, ili Klara Cetkin, Elza Ajnštajn (znam, Mileva bi bila društveno prihvatljivija), možda Gala Dali, Lu Salome, ili Frida Kalo?
Bar danas se sjetite kako je Roza Luksemburg stradala podižući ustanak, kako je bila osnivačica Partije i Internacionale, kako se borila protiv kapitalizma i za proletere, isto, u muškom svijetu.
Sjetite se kako vam je Klara Cetkin, osim svih bitki koje je izvojevala za ravnopravnost, omogućila i ovaj Dan, na 1. Međunarodnoj konferenciji žena u Kopenhagenu 1910. godine, kada je osmi mart proglašen DANOM ŽENA RADNICA.
Inspirišu li vas Žarana Papić, Suada Kapić, Meliha Varešanović, Jasna Diklić, Larisa Cerić, Selma Hadžihalilović, Jasna Duraković, Amra Delić? Da, sve su to velike, samosvjesne žene i heroine, naše.
A vi? Vi čitate Koelja u tridesetima, mislite da ćete skupo izgledati ako listate modne časopise, da ćete se nahraniti ako ogovarate prvu do sebe, a istovremeno, smršati od Herbalajfa. Još niste raskrstile između religije i horoskopa, politike i nauke, etike i patetike, groteskno se uvrćete sa svojom čašom vina i glumite da ste srećne. Pa hajde, evo, dokrajčite ovaj Dan, rastavite ga na proste faktore, skrnavite ga do temelja, vulgarizujte ga kako samo vi znate i progutajte do kraja.
Na sreću, ostala je i šačica onih koje će ustati, hrabro i odlučno, za svaku ženu, za svaku onu koja ima muda, onu koja voli onu drugu, za svaku onu koja nema sise, ili je napipala kvržicu ispod pazuha, koja je nemajka, koja je umjela da kaže ne, koja je davno raskrstila sa normama i pravilima, koja je udahnula duboko i suprotstavila se ovom šovinističkom svijetu.
One će takođe pojesti taj Osmi mart, ali samo zato kako bi ga ogolile do njegove nepatvorenosti, a zarad nekog drugog, ili još bolje, nekih drugih Osmih martova.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.