Zašto je ‘zaleđena’ revizija postupka BiH protiv Srbije

Međunarodni sud pravde je 26. februara 2007. godine donio odluku u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore zbog povrede Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Sud je utvrdio da Srbija nije počinila genocid posredstvom svojih organa ili osoba čije radnje bi je činile odgovornom prema pravilima međunarodnog prava. U odluci dalje piše da na strani Srbije nije postojala urota da se izvrši genocid, niti je Srbija podstakla (na) izvršenje genocida. Sud je, također, utvrdio da je Srbija ipak povrijedila Konvenciju o genocidu, tako što nije izvršila svoju obavezu da spriječi genocid. Prema odluci, Srbija nije izvršila svoju obavezu pune saradnje s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Konačno, Međunarodni sud pravde je utvrdio da Srbija nije postupila po privremenoj mjeri koju je on odredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine, propuštajući da poduzme sve radnje unutar svojih ovlasti da spriječi genocid koji je počinjen u Srebrenici jula 1995. godine. Ovom odlukom, Međunarodni sud pravde je naložio Srbiji da odmah poduzme efikasne korake kako bi osigurala poštovanje odredaba Konvencije o genocidu, kaznila radnje genocida te da izruči optužene za genocid ili za druge kažnjive radnje Haškom tribunalu. Opisujući stanje stvari tokom oružanog sukoba i poslije njega kao stanje “okruglo pa na ćoše”, odluka je odgovornost za genocid pozicionirala unutar granica Bosne i Hercegovine, utvrdivši da su zločin počinili vojska i policija Republike Srpske.

Iako je površnom posmatraču ili laiku izgledalo da je Srbija izbjegla odgovornost za genocid, to nije tako: Srbija je označena kao jedina država koja je osuđena za povredu Konvencije o genocidu, jer je imala međunarodnopravnu obavezu da poduzme radnje i spriječi zločin, ali je propustila da tu obavezu izvrši. Na ovaj način odluka ne dozvoljava Bosni i Hercegovini bilo kakav zahtjev prema Srbiji za naknadu štete (u vidu reparacija), niti to Bosna i Hercegovina može učiniti unutar svojih granica, tražeći naknadu od jednog svog dijela; dakle, praktično, od same sebe.

Dvije nove činjenice

Posljednjih nekoliko godina, a naročito posljednjih par mjeseci ove godine, često se, i opravdano, postavlja pitanje da li Bosna i Hercegovina treba podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka (reviziju)? Ovaj pravni lijek se može izjaviti jedino u slučaju ako se otkrije neka nova činjenica koja bi mogla biti odlučujuća za ishod postupka, a nije bila poznata prilikom izricanja presude Sudu i strani koja reviziju traži, pod uvjetom da neznanje za ovu činjenicu nije bilo posljedica nemara. Prema Statutu Međunarodnog suda pravde, zahtjev za reviziju može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci po saznanju za opisanu činjenicu, ali se, nakon isteka roka od deset godina od dana donošenja presude, zahtjev više nikada ne može podnijeti.

Šta je učinila Bosna i Hercegovina do danas? Ništa, uprkos tome da su se, u objektivnom roku od 10 godina, pojavile najmanje dvije takve činjenice: prva je priznanje optuženog, a kasnije oslobođenog generala bivše Jugoslovenske narodne armije Momčila Perišića da je u Bosnu i Hercegovinu slao vojne efektive, dok bi druga bila sadržaj obznanjenih transkripata sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije, koji otkrivaju da je, u vrijeme Slobodana Miloševića srbijanski režim bio umiješan u rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je, iz neznanih (a nekima vjerovatno jako poznatih) razloga, propustila da ih iskoristi kao razloge za reviziju. Za obje je, nakon šest mjeseci od saznanja za njih, nastupila zastara – one više nisu nove i ne mogu biti osnov za reviziju, jer je od saznanja za njih prošlo je četiri-pet godina.

Do isteka objektivnog roka ostalo je još par mjeseci, koji gotovo da nisu dovoljni ni da se pripremi i sačini kvalitetna tužba u nekoj jednostavnijoj pravnoj stvari za postupak pred redovnim sudom. Sasvim je, dakle, jasno da u Bosni i Hercegovini nije niti postojala namjera i politička volja da se bavi revizijom, na što ukazuje neprirodna pasivnost državnog vrha. Ovakvu indolentnost, čini se, uzrokovali su neki dealoviizvan očiju javnosti, koji su, pod egidom “međunarodne zajednice”, afirmirali pogrešan stav da se ne treba više baviti prošlošću, nego gledati u budućnost.

Ovakav stav, naravno, stavlja na nejaka pleća Bosne i Hercegovine budućnost bremenitu sukobima. Hoće li se postaviti pitanje odgovornosti za ovakav (državnički) nemar, ostaje za vidjeti. No, i pored toga, jasno je da će neke važne političke figure, u dogledno vrijeme, morati objasniti žrtvama razlog svog nedopustivog državničkog nemara. Koliko se u javnosti (ili nekim užim stručnim krugovima) zna, polu-javno, gotovo konspirativno je formiran nekakav tim čiji etnički sastav odaje pogrešnu percepciju da se radi o sporu dva naroda (Bošnjaka i Srba), a ne o sporu dvije države. U međuvremenu, pojavio se i problem u formi pitanja ima li bh. punomoćnik ovlasti zastupati državu i u postupku revizije?

‘Kultura poricanja i nekažnjavanja’

Za valjan odgovor na ovo pitanje trebalo bi izvršiti uvid u punomoć uloženu u spis u prvostepenom postupku. Ako se ona odnosi na cijeli postupak, onda ne bi bilo potrebno osigurati novu punomoć Predsjedništva Bosne i Hercegovine za zastupanje države. Ako je punomoć dana samo za zastupanje u prvostepenom postupku, trebala bi nova punomoć za postupak revizije. Ako bi po srijedi bilo ovo drugo, sigurno je da odluka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine po tom pitanju ne bi bila donesena, jer za nju se traži konsenzus njegovih članova. Špekulira se čak da je na upit u tom smislu Međunarodni sud pravde nedavno odgovorio negativno svojim dopisom (dakle, potrebna bi bila nova punomoć).

Zašto bi, na duge staze, za Bosnu i Hercegovinu i region ovaj postupak bio nužan i važan? Pogrešan zaključak bio bi da je on potreban jedino kako bi se tražila i utvrdila odgovornost Srbije i pokazala sposobnost Bosne i Hercegovine da se pravno izbori za svoja prava. No, to bi mogao biti čak možda manji razlog. Veći razlog bio bi da je postupak nužno (bilo) pokrenuti kako bi se u istorijskim čitankama moglo pisati da se željelo doći do istine – prije svega radi pravde za žrtve, a zatim radi istinskog i iskrenog pomirenja i osiguranja stabilnog mira u regionu, radi uspostavljanja i izgradnje dobrosusjedskih odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije, radi prestanka s praksom “kulture poricanja” i “kulture nekažnjavanja”.

U nekom novom, nadati se boljem, vremenu teško će se pravdati činjenica da, iz ovih jako važnih razloga, nisu iskorištena sva raspoloživa pravna sredstva za utvrđivanje istine o odgovornosti za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Okretanje glave od onoga što se zaista dešavalo početkom 90-ih u Bosni i Hercegovini i regionu, a o čemu prav(n)ovaljanu riječ mogu dati samo i jedino sudovi, neće donijeti nikome i ništa dobro: ostat će da se, kao što je to uvijek i bivalo na Balkanu, oštre zahrđali bajoneti i podmazuje skriveno oružje za neke nove bratoubilačke ratove, u kojima će svi, rukovođeni vlastitim istinama, a posredstvom osvete, tražiti neku svoju pravdu.