Danas sam na opasnom terenu, ne uzimajte ovu kolumnu kao relevantan sociološki ili psihijatrijski izvor informacija – ovo je samo jedan stav, samo jedna priča, samo jedno mišljenje i samo jedno spasenje.
Piše: Marina Radoš Redakcija
Maju je spasila prijateljica. Više nije mogla sakrivati, jebiga. Žene koje žive s nasilnikom svaki dan imaju novu ideju kako ga opravdati sebi, bogu i narodu. I ne rade to samo zato jer ga se boje.
To često rade je misle da on ipak nije toliko loš. Ipak, kad prijateljica vidi na svoje oči što se događa u nečijoj toksičnoj vezi, onda opravdanja padaju u vodu, na stubištu naviru suze olakšanja i pakao je napokon gotov.
Dok čitamo svjedočanstva pretučenih i maltretiranih žena teško je shvatiti zašto se jednostavno ne spakiraju i odu. I meni je to bio misterij.
Stvar mi je odjednom postala sasvim jasna. Odjednom, zapravo, otkad sam upoznala Maju. Živjela je s tipom koji je bio najbolji na svijetu, tri dana u tjednu. Tada bi potpuno zaboravila na to kakav je ostalih četiri dana.
U danima kad je dobar, najbolji na svijetu, u Majinoj glavi jednostavno nije postojao zao. Svaki put nakon što bi bio loš, pak, nije mogla vjerovati da je ikada dobar. Njegovo raspoloženje i njezina slika o njemu znali su u samo 24 sata ići od potpune ljubavi i mira, do potpunog kaosa i suza.
Možda se stvar zapravo svodila na parne i neparne datume. Kad je bio dobar, njegovo ponašanje je obećavalo. Svaki tjedan se barem jednom činilo da zaista, zaista, zaista, zaista neće nikad više. I odmah sutradan se činilo da nikad, nikad, nikad, nikad, nikad više neće biti dobar.
„Zašto nisam otišla od čovjeka koji me psihički zlostavljao?
Jednostavno je.
Kada bi se kajao, kajao se najbolje na svijetu.
Pomalo sam, znaš Maki, uživala u tome da se tako ponižava, kaje i moli za oprost.
To ti je kad imaš pluseve i minuse u vezi, uvijek je jedno poništavalo drugo“, kaže.
„I nekako. Uvijek sam se osjećala krivom. Taj osjećaj krivnje kao da sam podojila iz matere. Nikad me nije napustio. Nikad i neće. I nekako sam kontala… Bit ću što bolja. Sve ću mu više ugađati da bi što češće bio onaj najdivniji na svijetu.“
Majina veza i njezina glava u to doba su bile savršeno proporcionalne. Utorkom bi, recimo, otvoreno priznala da treba otići od monstruma. Srijedom je bio ljubav njezinog života. I nije bio problem samo u njezinoj glavi. Da ste je sreli utorkom i srijedom, imali biste osjećaj da hoda s dva tipa istovremeno. S najdivnijim čovjekom i najvećim monstrumom.
„Ja sam bila žena koja je svima govorila da odu od monstruma. Ja sam savjetovala žene. Ja sam mrzila sve one slabe koje su ostajale u takvim brakovima. Znaš zašto? Jer sam mislila da moj nije takav.“
Žrtve zlostavljača ne mogu se svrstavati u grupe. Žrtve su žrtve. Nedavno sam na internetu pročitala da je isti vrag ako se utopiš u tri metra dubokoj vodi ili u deset metara dubokoj vodi. Utopio si se. Nije važno jesi li dobila deset poniženja i šamar ili deset šamara i jedno poniženje, utopila si se.
Maju je spasila prijateljica.
Jednostavno je bila svjedok u neparnom danu, kada se najdivniji čovjek na svijetu pretovrio u najvećeg monstruma. Minusi su, odjednom, savršeno logično i matematički poništili sve pluseve. Ako imaš sto pluseva u nizu i samo jedan takav fatalan minus, gotovo je.
Samo ti ponekad to netko treba reći. Pružiti ti ruku. Spasiti te. I reći ti da zaista, zaista, zaista – Nisi kriva.
Za Lolu: Marina Radoš
Visoko.co.ba/lolamagazin.com
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.