„Zamislite život u svijetu u kojemu nema dominacije, u kojemu žensko i muško nije slično ili uvijek jednako, ali u kojemu je vizija zajedništva filozofija što oblikuje naše odnose. Zamislite život u svijetu u kojemu sve/i možemo biti ono što jesmo, svijet mira i mogućnosti.“ bell hooks
Piše: Nikola Vučić
O nasilju se još govori tiho, u povjerenju, progledavajući nasilniku kroz prste jer je bio, recimo, u naletu bijesa; u naletu ostrašćenih emocija; jer nije znao šta čini. No, je li to doista tako? I da li doista treba nasilje kulturološki tretirati kao incidentni čin na koji je ‘sitničaranje’ vršiti bilo kakvu analizu.
Sve statistike ukzuju da je nasilje muškaraca nad ženama najučestaliji oblik rodno-zasnovanog nasilja, a postoje vrlo ubjedljiva istraživanja kojima se ukazuje na podatak o tome da je jako visok procenat žena koje su iskusile neki oblik nasilja, čak više od 52 % njih, prema podacima dostupnim na stranici Agencije za ravnopravnost spolova BiH. Alarmantnost “skrivene torture” koja se odvija među četiri zida nikada nije smjela biti tema o kojoj govore isključivo žene, premda je nedvojbeno ženska perspektiva – kao perspektiva žrtve rodnog nasilja – primarna i mora imati ključnu riječ. Vrijeme je, međutim, da muškarci se angažiraju i intenzivnije uključe u kreiranje kritičkog odnosa prema (balkanskoj) kulturi siledžijstva i uvjerenja o dominantnosti, što posljedično u većini slučajeva rezultira nasilništvom, ponižavanjem, minoriziranjem i devalviranjem žene i njezine uloge u porodici i društvu.
Nasilje nije samo kulturološki problem i rezultat poremećenih vrijednosti temeljenih na hijerarhijskoj dominaciji muškarca nad ženom. Ono je problem sistema. Problem države koja nema jasnu strategiju preuzimanja odgovornosti i zaštite žrtve od nasilnika. Sistem nije apstraktna kategorija, već njega čine ljudi; čine ga strukture kojima je dato povjerenje da na adekvatan način sankcioniraju počinitelje, i da kreiraju okolnosti pod kojima će nasilnički čin biti najstrožije sankcioniran. Zbog svega toga je uloga muškaraca, posebno onih na mjestima odlučivanja, krucijalna i ne smije biti zanemarena. Oni moraju da osvijeste problem i priliku da mogu doprinijeti u kreiranju društva ravnopravnih i odgovornih ljudi.
Muškarcima se, sve ukazuje na to, danas i kao svojevrsna obaveza nameće uoravo ono što se ignorira: suočavanje s poviješću i sadašnjošću vlastite dominacije i vlastite politike opresije nad ženama, ali i suočavanje s realnošću suvremenog patrijarhata kojem su ponovno ključni faktor održavanja i promoviranja. Ipak se, unatoč jasnoj svijesti o tome ko u tradicionalnim rodnim politikama ima prednost i ko je primarno “žrtvovan” radi te višestoljetne dominacije, kritika ne može odnositi samo na muške elite.
U održavanju stabilnih koncepata patrijarhata i tradicionalnih kulturnih normi sudjeluju, također, i mnoge žene koje su nesenzibilne za probleme drugih žena; opravdavaj njihove “padove” i lomove, ili traže krivca u ženi zato što je žrtva nasilja.
Teror patrijarhalne kulture provodi se nad svima. Takva kultura, međutim, primarno je i ponajviše usmjerena na žene pa je stoga važno ukrcati se u vagone principa pravde i jednakosti. Bez šireg fronta borbe razlike će se samo produbljivati. A nasilje će ostati tema između četiri zida.
Ženske priče realizira organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.
Visoko.co.ba/Organizacija MAP
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.