Znaš, jednom su me ubili.. ali drugi put neće!

Sada bih zaspao, ali bojim se snova. Zaspao bih, ali već znam da ću se ponovno probuditi u znoju i da će mi se srce kidati baš kao i tad’. Najveća kazna je živjeti, a mrtav biti. Ja davno umrijeh, a sjećam se dana kad sretan bijahu. Živjeh dane ispunjene srećom s ocem, majkom, sestrom i nanom u staroj kući sa ogromnom baščom iz koje se neprestano čula dječja graja i vrisci sreće i ljubavi.

A sada, kada prođete pored te kuće, na prozoru vidite staricu sa urezanim borama na licu, na usnama joj vječno molitva za mrtve i žive, za sina što jednom živje, za nevjestu koju jednom imade i djevojčicu što joj unuka biješe. Ta starica živi samo jednog dana, samo kada Bajram dođe. Ona postavlja sofru i čeka drugove svoga sina, a kad ih isprati molitvu obavi. Ponovno sjeda pored prozora i tiho sebi kaže, doći će oni opet, brzo će Bajram. Kada oni odu, ja odlazim u svoju sobu i ponovno se prisjećam jednog dana.

Sve utihnu, sunce se od straha skri, a mjesec sav od bola izađe da osluhne tugu što svijetom zavlada. Kriknu nebo i zatrese se sve, a zatim pusti suze svoje da potope svijet. Tu noć moja sestra je zaspala i u svoj san odnijela svu svjetlost ovog svijeta, ostavljajući samo tamu. Djevojčica noseći haljinicu nevinosti, cipelice dječje iskrenosti i torbicu u kojoj biješe spakovana tuga i bol što je svakodnevno razarala njeno malo, ali herojsko srce ispusti svoj posljednji dah. Ni deset ljeta doživjela nije, a svojim kandžama su je zgrabili stiščući je i čekajući da njeno srce pukne. Svezali su njene male ruke grubih užetom ostavljajući ožiljke na njenom srcu koje već bješe isparano. Njeno tijelo je osjetilo grube i hladne dodire stranaca što svoju mržnju iskališe na njoj.

Ona nikada nije osjetila toplinu djetinjstva, ona je zaspala i sni snom spokojnim, možda će tek sada u svom snu osjetiti toplinu za kojom je čeznula, možda će tek sad osjetiti miris majke svoje kada utone u njen zagrljaj, možda će tek sad osjetiti sigurnost koju nikad osjetila nije. Boli me to, a najviše me boli jer sve to gledah, a nemoćan bi.

Jednom su me ubili, ali drugi put neće. Dok mi ove slike prolaze kroz glavu, istovremeno odjekuju poznate riječi: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“, riječi velikog čovjeka koje izgovaraše moj otac u posljednjim trenucima koje zajedno provedosmo. Ja sada dižem ruke ka nebu i molim za mrtve i žive, moje srce se kida, teško mi biješe ovo ispričati, ali zato u ime Boga, u ime starice što čeka, u ime nerođenih bosanskih sinova i kćeri, a posebno u ime djevojčice što sad sni snom spokojnim ne šuti i ispričaj i ti svoju priču!